Separacijska anksioznost kod djece odnosi se na razvojno neprimjeren i pretjeran strah ili zabrinutost zbog odvajanja od kuće ili onih kojima je osoba privržena. Riječ je o normalnoj fazi u razvoju djece, posebno u ranom djetinjstvu, kada odvajanje od roditelja i strah od nepoznatih osoba upućuju na razvoj sigurne privrženosti.

Zdrava privrženost

Iako separacijska anksioznost spada u najčešće poremećaje kod djece mlađe od 12 godina, učestalost ovog poremećaja se smanjuje kako dijete odrasta (obično oko druge ili treće godine života).

Separacijska anksioznost je strah napuštanja sigurnosti emocionalno bliskih osoba ili doma djeteta. U predškolskoj dobi pojavljuje se kao strah od ostajanja u jaslicama/vrtiću ili s tetom čuvalicom, a u školskoj dobi kao strah od škole (školska fobija). Roditelj treba imati na umu da je određen stepen nelagode pri odvajanju prirodan.

Ta faza normalna je i očekivana u dobi djeteta od šest do 36 mjeseci starosti. Vrhunac dostiže u dobi od 18 mjeseci, kada, nažalost, mnoga djeca kreću u prva veća odvajanja. Kod djece te dobi očekivano je teže odvajanje i duži adaptacijski period. Gotovo sva djeca imaju periode kada se ne žele odvojiti od svojih roditelja, no to ne znači da oni tada razvijaju patološku separacijsku anksioznost.

Iako su uzroci ovog poremećaja višestruki, stručnjaci smatraju da može biti prisutna i genetska komponenta, ali ipak je nešto značajnija ona okolinska. Da bi se pomoglo osobi koja pati od ovog poremećaja, moraju se razviti adekvatan osjećaj sigurnosti i zdrava privrženost s bliskim osobama. Kod djece se to razvija na način da se postepeno suočavaju sa situacijama koje dovode do separacije, upoznavaju s novim ljudima i razvijaju odnos povjerenja prema njima. Ostajanje bez roditeljske prisutnosti provodi se kada je dijete za to spremno.

Korisni savjeti

Naglo i stalno forsiranje separacije za dijete koje još nije razvilo zdravu privrženost može stvoriti kontraefekt. Za stariju djecu i odrasle najbolji oblik liječenja je psihoterapija, posebno kognitivno-bihevioralna terapija. Neki od ovih savjeta također mogu biti korisni, a to su usvajanje rutina koje će djetetu dati sigurnost i smanjiti napetost, zatim strpljenje, razumijevanje i povjerenje kada se anksiozni trenutak, ipak, dogodi.

Prirodno stanje

Tjeskoba, sa svojim tjelesnim i kognitivnim simptomima, prirodno je mentalno stanje i, kao i ostala emocionalna iskustva, iz kojih djeca imaju prilike učenja konstruktivnih načina nošenja s različitim stresorima važna su za dječiji razvoj. Ako roditelji ili druge važne osobe u djetetovom životu udovolje dječijim brigama i dopuste da izbjegnu one situacije koje izazivaju zabrinutost, djeca propuštaju iskustva koja su ključna za puni društveni i emocionalni razvoj te time gube priliku za otkrivanje kako se mogu suočiti sa svojim brigama i kako živjeti s neizvjesnošću.