Zaušnjaci (mumps, epidemijski parotitis) su akutna virusna zarazna bolest, uzrokovana virusom parotitisa koji najprije zahvaća pljuvačne žlijezde, mada upala može zahvatiti i ostale organe i tkiva - centralni nervni sistem, testise, gušteraču itd.
Uobičajen klinički znak bolesti je bolan otok pljuvačnih žlijezda, uglavnom podušne žlijezde (glandula parotis). U odrasloj dobi klinička je slika u pravilu teška, no u dječijoj je bolest rijetko praćena ozbiljnim komplikacijama.
Izvor zaraze
Liječenje je, u pravilu, simptomatsko, a uspješna prevencija bolesti provodi se kontroliranom vakcinacijom.
Izvor zaraze je bolestan čovjek kojeg, međutim, nije uvijek lako identificirati, jer čak 30 - 40 posto oboljelih preboli bolest bez klinički jasnih znakova infekcije. Virus prodire u organizam kroz sluznicu dišnog sistema.
Djeca majki koje su otprije stekle otpornost ne obolijevaju od te bolesti u prvih šest mjeseci života, jer su zaštićena u trudnoći prenesenim protutijelima. Izuzev veće vjerojatnosti spontana pobačaja u slučaju kad se zaušnjaci jave u ranoj trudnoći, zasad nema drugih sigurnih dokaza o štetnosti majčine infekcije na fetus.
Moguće komplikacije
Od komplikacija moguće su upala mozga i moždanih ovojnica za koju se pretpostavlja da se javlja u 65 posto bolesnika sa zaušnjacima, a često prolazi i bez klinički vidljivih simptoma i u pravilu ima dobru prognozu.
Upala testisa je rijetka u dječaka prije puberteta i veći problem čini u adolescentnoj i odrasloj dobi, kad se može javiti i u trećine bolesnika sa zaušnjacima. Obično je upalom zahvaćen samo jedan testis. Kao posljedica, u određenog broja bolesnika ostaje poremećaj fertilnosti, s tim da je potpuna sterilnost, srećom, rijetka.
Upala gušterače je rjeđi oblik bolesti nego prethodna dva i u pravilu je blagog toka.
Spasonosna vakcina
Pasivna imunizacija davanjem gotovih pripravaka specifičnih protutijela protiv virusa parotitisa nije učinkovita. Nasuprot tome, aktivna imunizacija vakciniranjem živim, oslabljenim (atenuiranim) virusom parotitisa vrlo je učinkovita.
U nas je vakcinacija obavezna od 1977. godine i provodi se nakon navršenih 12 mjeseci starosti djeteta - prva doza u načelu između 12 i 15 mjeseci, a revakcinacija između šeste i sedme godine.
Oko 97 posto cijepljene populacije zadržava stečenu imunost. Indikacije i kontraindikacije za vakcinaciju određuje liječnik, a neke od još važećih kontraindikacija su: alergija na bilo koji sastojak vakcine, neka imunodeficijentna stanja, trudnoća, itd.
Važno
Nevakciniranu djecu treba vakcinirati i kasnije, posebice neimune dječake, s obzirom na znatno veću učestalost upale testisa u dječaka starijih od 11 godina.
