U dobi od tri godine gotovo svako dijete oduševljava se građenjem pećine, šatora ili logora. Zavuku se tako pod sto, okruže dekama i jastucima, ne dopuštaju nikome da uđe u njihovo skrovište.  

Hamburški psiholog Mihael Til to ovako objašnjava: "Pećine su oaze odmora od vanjskog svijeta koji je djeci često naporan i previše ih razdražuje. Osim toga, djeca vole intimnu privatnu sferu u koju se rado povlače. Tamo mogu raditi sve što žele". 

A kako bi na to trebali reagirati roditelji? Je li u redu to što se maleni žele sakriti od njih?

Prihvatite to bez riječi. Jer, u toj igru dijete nauči gomilu stvari, tvrdi Mihael Til.

Kroz igru dijete se oslobađa urođenog straha od toga da ostane samo. Jer, po Tilu, dijete misli da je najgore što mu se može desiti to da ostane bespomoćno, samo i zaboravljeno.

Skrivajući se u svojoj pećini djeca prerađuju taj strah i grade jednu vrstu nervnih podražaja - hoću li biti pronađeno? Djeca se raduju onom trenutku kada će se sretno završiti njihov povratak u dnevnu ili dječiju sobu.

- A djeca na taj način upoznaju značaj privatne sfere i proživljavaju cijelu paletu osjećanja radosti, zabave i straha - pa to roditelji moraju podržati, savjetuju psiholozi.

Dakle, prije svega poštujmo prvo pećinsko pravilo: "Odraslim zabranjen pristup!" - i pustimo djecu da se nesmetano igraju.

Mašti pritom nisu postavljene nikakve granice, sve dok se nema šta polomiti. Opasno je samo ako se djeca igraju pod starinskim stolom koji ima posebnu ladicu za pribor za jelo. Zato je bolje da sto sasvim počistite i izvučete ladicu prije nego što nastupi pećinska horda.