14. novembar se obilježava kao Međunarodni dan borbe protiv dijabetesa. Ubrzan način života, stres, neadekvatna ishrana, nedovoljna tjelesna aktivnost uz genetske predispozicije za razvoj ovog poremećaja su doprinijele značajnom porastu stope oboljelih kako u svijetu tako i kod nas. Ono što je poražavajuća činjenica da se među oboljelima sve češće nalaze i djeca.
Doc.dr.sc. Vildana Aziraj-Smajić, spec. kliničke psihologije naglašava značaj psiholoških aspekata dijabetesa koji imaju ključnu ulogu u procesu prihvatanja liječenja, a time i samog toka bolesti. Kada su upitanju djeca važno je kako će njihovi roditelji prihvatiti da dijete ima dijabetes.
- Suočavanje sa izazovima dijabetesa je cjeloživotni proces. Od uspostavljanja dijagnoze roditelj prolazi kroz kompleksan put od šoka, nevjerice i poricanja, osjećaja ljutnje, straha i tuge pa sve do samog prihvatanja i nade u izlječenje i bolju budućnost. Važno je znati da to nije jedna aktivnost nego cijeli proces koji ima individualan tok i trajanje. Njegova dinamika je poput roler kostera. Kad se uspostavi stabilnost glukoze u krvi, roditelji djeteta steknu sigurnost i imaju osjećaj kontrole nad situacijom, ali može se dogoditi iznenadna i neočekivana hipoglikemija što često rezultira i hospitalizacijom te se ponovno vraća na ranije faze osjećaja intenzivnog straha, ljutnje, tuge i sl. Stoga se u psihološkom tretmanu prvenstveno radi psihoedukacija roditelja gdje je akcenat na "normalizaciji" ovih iskustava, jer je važno da roditelj zna koji su očekivani psihološki odgovori u ovoj situaciji.
Kako predškolskom djetetu reći da ima dijabetes?
- Važno je da roditelj bude iskren prema djetetu, da se to ne nastoji sakriti i ponašati kao da se ništa ne događa. Najbolje je djetetu objasniti u igri, putem slikovnica koja su prilagođene za to ili priča i to obavezno ispričanih u trećem licu. Ukoliko se radi npr. o djetetu u dobi od 5-6 godina koje se igra s autićima i kamiončićima možemo napraviti paralelu između funkcioniranja tih vozila i ljudskog tijela. Objasnimo kako autić ide do benzinske pumpe gdje mu se sipa gorivo koje mu je potrebno da se pokreće. Međutim, da li je to dovoljno da autić krene? Dakle, potrebno je da upalimo auto pomoću ključa kako bi se i to gorivo pretvorilo u energiju za pokretanje. Isti slučaj je i sa našim tijelom. To što uzimamo hranu koja je naše gorivo ne znači da nam automatski omogućava da dobro funkcionišemo. Naš ključ je inzulin. Objasniti kako su nekoj djeci potrebne naočale da bi bolje vidjeli, nekoj je potreban inzulin da bi im tijelo bolje "radilo".
Kako roditelj i okolina mogu pomoći djetetu da se što bolje prilagode na nove životne okolnosti?
- Prvenstveno uključujući dijete u proces edukacije o dijabetesu putem igranja uloga sa plišancima, lutkama ili drugim igračkama bliskima djetetu. Čim je to moguće dozvoliti djetetu da vježba davanje inzulina i mjerenje razine glukoze u krvi na tim igračkama, poticati ih da daju igračkama moralnu podršku, da ih utješe kada su tužni kako bi im se na ovaj način omogućilo da prepoznaju sopstvene emocije, da ih verbaliziraju, adekvatno kanališu i grade podršku u sebi samima. Za osjećaj sigurnosti i kontrole je neophodno da se u djetetov život uvedu jasna struktura i rutina. S vremenom oni nauče kad slijedi mjerenje glukoze u krvi, u koje se vrijeme daje inzulin, kada se jede i obavljaju druge aktivnosti. Važno je da se djetetu omogući da kanališe svoja osjećanja i putem raznih aktivnosti, da ostane socijalno uključeno i da se potencira sve ono to dijete može, a ne ono što ne može. Za bolju prilagodbu je bitno senzibilizirati i educirati i djetetovu okolinu, posebno rodbinu, prijatelje te općenito vrtićko i školsko okruženje.