Ako postoji savršeno ujedinjenje rada ljudskih ruku i prirode, onda se to najbolje vidi na primjeru malog i širom svijeta poznatog Počitelja.
- Ovo je čarobno – kažu Kanađanke Miranda i Grejs (Grace).
Tepaju mu tako turisti širom svijeta. Ko god krene u Mostar, zastane skoro 20 kilometara dalje i svrati u Počitelj. Ima gdje parkirati vozilo, ući, popiti kahvu. Pravu bosansku. I obrnuto. Ko god krene na more, zastaje u ovom kamenom raju. Osvježit će se voćem koje prodaje ljupka Nina Zukanović.
Briga o džamiji
- Sve je domaće – govori ona na najmanje sedam stranih jezika.
Odmah pored malog suncobrana i stola sa pregršt voća, ljetna bašta. Krcata. Takva lepeza glasova, orkestar stranih jezika može se čuti samo na mjestima poput Počitelja. Ni kiša koja pomalo pada, nikoga ne uznemirava.
Dino Kerić je turistički vodič iz mostarske agencije. Kaže da vodi grupu turista iz Italije.
- Oduševljeni su građevinama u Počitelju, kamenom, ovim mirisom. Planirali smo ostati sat, ali smo, evo, već tri sata tu. Ne mogu da ih okupim, uživaju na Pašinoj tabiji, neki su još u Gavrankapetanovića kući. Ostat ćemo u Počitelju na ručku, odlična je hrana – govori nam Kerić.
Do kule, čovjek ne može a da ne zastane kod svakog štanda. Vezene torbice, keramički suveniri sa motivima Počitelja, prirodni sokovi, voće, razni oblici magneta, sve je šarmantno lijepo i privlačno. Sve do 5 eura.
Nura i Fadila prodaju i zavjese te bluze s vezenim motivima.
- Ove bluze kupuju svi, lagane su i odlične za ljeto – govore.
Ulaz u Hadži Alijinu džamiju, sagrađenu 1563. godine, plaća se 3 KM ili 1,50 eura. Novac od ulaza koristi se za njeno održavanje i čišćenje. Za djecu je ulaz besplatan. Brigu o džamiji na sebe je preuzeo Džemal ef. Gadara.
- Trudimo se da sve bude čisto. Što treba da se popravi, popravljamo. Lijepa je kuća u koju ulaze ljudi – kaže ef. Gadara.
Treba spomenuti i Šišman-Ibrahin pašinu medresu s originalnim bakrenim kupolama i Sahat-kulu iz 17. stoljeća i hamam.
Srećemo Martina i Patrisiju (Patricia).
- Bili smo u Mostaru i recepcionar u hotelu nam je rekao da moramo posjetiti Počitelj. Zaista je bio u pravu, ovo se mora posjetiti. Kao da smo u nekoj bajci – govore.
Da nije tako, ne bi umjetnici, slikari dolazili u Počitelj i u miru i u prelijepom okruženju, gdje samo pjevanje ptica i orkestar insekata razbijaju duboku tišinu, slikali. Pitamo za velikog slikara Safeta Zeca.
- Nema ga, otišao je jutros u Sarajevo – govore nam u restoranu “Počitelj”.
Šteta. Podno kule je kultna kafana rahmetli Mustafe Alagića Mute. On je preminuo prije četiri godine, ali je njegova supruga Raifa u Počitelju.
- Imam apartman, noćenje je 15 eura. Živim ovdje. I da imam igdje drugo da odem, ne bih otišla – kaže Raifa, što je u potpunosti razumljivo.
Prazni tanjiri
Pravi Raifa i sokove od ruže, nane, zove.
U restoranu “Počitelj” ručaju svi. I Majkl (Michael) i Kolin (Colin) iz Velike Britanije. Ćevapi, miješano meso, lignje, neretvanska pastrva, ražnjići i baklava za kraj – sve je to na meniju.
- Naši prijatelji su nam pričali o ovom mjestu. Odlično je sve. Prelijepo. Hrana je preukusna – kažu Majkl i Kolin, a potvrđuju to i prazni tanjiri ispred njih.
Nobelovac o Počitelju
I nobelovac Ivo Andrić pisao je o Počitelju.
“Počitelj. Na jednoj nozi stoji, jednim se stopalom drži zemlje, i to ne celim. Nije lak ni udoban položaj. Nije vesela mogla biti istorija ovog čudnog utvrđenog naselja čiji je sav smisao bio oduvek u tom da je utvrđeno, a naselje je samo po nuždi i uzgred. Za šest vekova biti grad od kamena, u strmoj, krševitoj i tesnoj dolini Neretve, na teškom i izloženom mestu (“zemlji na ćenaru”) nije laka stvar ni zavidna sudbina.”
