Nakon punih 70 godina od prvih školskih dana, zgoda i nezgoda iz đačkih klupa prisjetili su se Mirsad Hamzić i Refik Karajković. Iako duboko u osmoj deceniji, ova dvojica drugara sjećaju se mnogih dogodovština. Mirsad je godinama radio u robnoj kući kao krojač serviser, a Refik je bio kontrolor gotovih proizvoda u 'Metalu'. 

Proleti život

- Život proleti kao jedna priča ili film. Sjećamo se kao da je to jučer bilo. I tada, a i danas smo nerazdvojni drugari. Moj daidža je bio ugostitelj pa nam je donosio karamela u izobilju. Nosio sam ih u školu. Mirsad ih je za vrijeme časa vadio iz torbe i jeo. Jednom sam ga prijavio učiteljici jer je bio natrpao puna usta karamela, bojao sam se da će se udaviti - prisjeća se Mirsad Hamzić.

Refik ne negira Mirsadovu priču. Kaže da je volio školu baš zbog njegovih karamela. Poticao je iz siromašnije porodice.

- U to vrijeme nismo imali dovoljno ni kukuruze, bili smo gladni. Karamele su bile najljepše poslastice, nisam mogao dočekati da se završi čas. Uzimao sam Mirsine karamele, ali sam mu zato šaptao na času kad nešto nije znao - kaže Refik.

 Zasladili dan

Mirsad i Refik se susreću svakodnevno. Sjede u Dnevnom centru na Obradovcu. Prebiraju teme iz života, zanima ih sve osim politike. Priznaju da su pričom o karamelama zasladili dan i podsjetili se nestašluka iz školske klupe u kojoj su sjedili četiri razreda i to polovinom prošloga stoljeća.