Ivana Tevih (34) je prije nepune dvije godine, kaže za Zagorje International, osjetila snažnu potrebu za promjenom. Gotovo 12 godina radila je butiku, a zatim je otvorila i svoj dućan. No, na kraju mjeseca uvijek bi bila na nuli. Znala je da to nije život kakav želi. Željela je otkrivati svijet, putovati, dopustiti da je vodi njezin avanturistički duh. Zatvorila je butik, prijavila se na berzu.
– Tog ljeta 2015. godine nazvala me teta iz Njemačke, koja je samohrana majka, i pozvala me sa sobom i svojim djetetom na more. Iznijela sam joj svoje probleme, a ona je rekla: ‘Dođi sa mnom tri sedmice i vidjet ćeš kako će ti se svidjeti i što dalje'. Mi smo se nakon tri sedmice vratile kući s mora i ja sam rekla svojima: ‘Mama, tata, ja sutra idem za Njemačku'. Ono što mi je ostalo u sjećanju i što neću nikad zaboraviti, je to jutro kad sam odlazila. Svi smo plakali, tata me zagrlio, nikada u životu me nije tako zagrlio. Jednostavno, kao da su znali da se nikad neću vratiti – počinje Ivana svoju priču.
– Kada sam došla gore, nisam znala jezik. Nisam znala što znači ‘Guten tag'. Teta mi je jako puno pomogla, odlazila je sa mnom na razgovore, pisala mi je molbe, prijavila me na svoju adresu, što je bio uvjet da bih mogla ostati u Njemačkoj. Također, iako nisam imala posao, morala sam svaki mjesec plaćati 170 eura za penziono i zdravstveno, jer je i to njihov uvjet – kaže.
Nakon dva mjeseca našla je prvi posao, tzv. mini job. Radi se o poslu s kojim možeš zaraditi najviše 400 eura i gdje ti poslodavac ne plaća doprinose. Pakirala je rezance za supu u jednoj kompaniji. No, to joj nije bilo dovoljno i tako joj je teta pronašla pet kuća koje je čistila. Svaki dan po jednu.
– To možda jako puno žena gore danas radi, ali se srami reći. Ja ne. Nije to ništa strašno, ti pošteno zaradiš taj novac, i nek’ se zna da nije bilo lako ispočetka. Tek u drugom mjesecu našla sam posao u staračkom domu, gdje i sada radim. Moj posao je da pripremam doručak za ljude. Imamo 120 korisnika, ja stavljam na tanjure njihova peciva, vozim im to u sobe, nekakvih sat i pol sam na perilici suđa i to je moj posao – govori Ivana.
Školu njemačkog jezika je sama platila, a najteže joj je bilo to što, u slučaju da nešto nije razumjela, nije imala mogućnost pitati na hrvatskom što to znači. Zato je odradila samo 15 sati početnog stepena. Jezik se, kaže, najbolje uči kad si s ljudima pa danas, nakon godinu i pol boravka u Njemačkoj, već dobro govori njemački.
Živi u selu kraj Montabaura
– Došla sam gore i nisam imala nikakvu podršku. Morala sam sve iskusiti na svojoj koži. Bilo je puno suza, puno plača, no ipak je sreća bila ta da sam prvih godinu dana živjela kod tete, pa smo jedna drugoj pomagale. Igrom slučaja upoznala sam njemački bračni par kod kojeg trenutno živim, već proteklih šest mjeseci, u prekrasnom selu Hübingenu, pokraj grada Montabaura. To su divni ljudi, ja sam njima poput kćeri, i doslovno mogu reći da živim u raju i da imam ljude koji su uvijek tu za mene. Rekli su mi sada kad sam odlazila u Hrvatsku: ‘Idi kući, ali vrati se kući”. Nevjerojatno je kako odeš u drugu zemlju, upoznaš ljude, klikneš s njima, iako ih nikada prije nisi vidio. I kada sam došla, dobila sam od Nijemaca toliko namještaja, dobivala sam odjeću, baš se vidi koliko su voljni pomoći. Koliko vidim, Hrvati baš ne vole Nijemce, jer misle da su oni hladni. Ne, oni su samo rezervirani, vole svoju privatnost, k njima ne možeš doći kao kod nas, ‘Došao sam ti na kavu'. Obavezno se moraš najaviti. Isto tako, ne ostvaraju se svakome, ali, po meni, to sve ovisi o tome kakva si ti osoba. Oni vole život, vole hranu, vole putovanja, a najviše vole duge šetnje prirodom – opisuje Ivana.
U slobodno vrijeme zato šeta prirodom, rekreira se, putuje, a ubrzo po dolasku u Njemačku počela je pisati i blog Zagorska Njemica. U stranoj zemlji ne nedostaje joj mnogo toga, jedino možda sedmični ručak s porodicom. U Hrvatsku se zasad ne bi vratila, želi još zarađivati, putovati i otkrivati svijet, no povratak u rodni kraj svakako je u planu u nekoj daljoj budućnosti. Za sada će Hrvatska ostati samo odredište za godišnji odgovor pa je tako u Krapini boravila i protekla dvije sedmice.
– Ljudi me ovdje drugačije gledaju, u smislu: ‘Blago tebi, ti si otišla, tebi je lako'. Da, ali nije mi bilo lako. Otišla sam sa zadnjih 200 eura i s dva kovčega. Da si nisam našla auto u dogledno vrijeme, razmišljala sam već o tome da prodam auto koji sam imala u Hrvatskoj. I ništa mi nije palo s neba i još se uvijek moram jako truditi da bih nešto postigla – zaključuje Ivana.
