Među posljednjim ljudožderima na svijetu su pripadnici plemena Dani koji žive skoro izolirani od ostatka svijeta u zabačenom kraju Zapadne Nove Gvineje u Indoneziji – sjeverno od Australije, na jugozapadu Tihog okeana.
Niski rastom
Njihov je dom selo u plodnoj dolini Baliem, okruženoj planinama koje dosežu visinu od 4.500 metara. Danas, kako bi preživjeli, sade brojne vrste krompira i uzgajaju svinje, ali niko sa sigurnošću ne može reći da su odustali od starih običaja konzumiranja ljudskog mesa.
Posve slučajno otkrio ih je američki filantrop Ričard Arčbold (Richard Archbold) tokom ekspedicije 1938. godine. Uočio je da je plemenu metalno oruđe nepoznato te da koriste drveni alat, lukove i strijele.
Zabilježio je da su u prosjeku niži od zapadnjaka, visoki su nešto manje od metar i po, tamnoputi, ali neki članovi imaju zelene oči i crvenkastoplavu kosu. Njihova svakodnevica sastoji se od rituala koji su nezamislivi civiliziranom stanovništvu. Muškarci nose neobično rublje koje više podsjeća na omot nego na odjeću, a naziva se koteka.
Strani jezici
Prema tradicionalnom vjerovanju, onaj ko pojede srce neprijatelja preuzet će snagu i vitalnost pokojnika. Jetra i srce lovaca bili su osobito cijenjeni, kao i mozak mudrih ljudi te noge trkača, koje daju brzinu. Naučnici smatraju da je ljudsko meso poslužilo kao izvor proteina tokom nestašice životinja. Poznati su po svojoj gostoljubivosti, a iako ne govore strane jezike, pokušavaju se sporazumjeti rukama i nogama – i to najčešće vrlo uspješno.
U znak žalosti odsijecaju vrhove prstiju
Žene koje su izgubile voljene članove porodice od davnina u znak žalost odsijecaju vrhove prstiju, ali novi indonezijski zakon to im zabranjuje. No, na rukama starijih pripadnica plemena još su vidljivi ostaci te drevne tradicije.