Beograd poslije Prvog svjetskog rata dobio je neke nove izazove s kojima se trebao izboriti, kao što je naglo širenje veneričnih oboljenja.

Nadležni prijestonice Srbije su zato 15. septembra 1928. otvorili Općinsku ambulantu za kožne i venerične bolesti, koja je deset godina kasnije prerasla u Gradsku polikliniku za kožne i venerične bolesti

Više je uzroka porasta spolno prenosivih bolesti i ne može se odrediti koji je presudan. Veliki rat izazvao je ogromna pomjeranja stanovništva na planeti koja su nezapamćena u dotadašnjoj historiji.

Kroz Srbiju su prošle prvo mnoge okupatorske, potom savezničke vojske, a pojedine srbijanske izbjeglice, zarobljenici i vojnici tumarajući prostranstvima Evrope, Azije i Afrike bili su izloženi različitim bolestima.

Sve je to ostavilo traga na prijestonicu Srbije, koja je od grada na granici postala centar nekoliko puta veće države i kao takva privlačna za nove žitelje.

U Prvom svjetskom ratu Beograd je spao na manje od 50.000 stanovnika, da bi uoči Drugog svjetskog rata imao do 320.000 stanovnika. Kada se na to dodaju nizak nivo zdravstvene zaštite i teške ekonomske poslijeratne prilike, koje su poljuljale moral i doprinijele "tajnoj prostituciji", onda je jasnije kako je došlo do širenja veneričnih oboljenja.

Čak oko 80 posto oboljelih inficirano je putem prostitucije.

U takvim okolnostima, tek 10 godina poslije rata, nastaje Ambulanta za kožne i venerične bolesti koja nije imala ni najpotrebnije lijekove, šprice i igle. Više puta mijenjala je lokaciju zbog nehigijenskih uvjete, a jedini ljekar u to vrijeme bio je dr. Jovan Spasojević, koji je, uz svoj posao, bio bolničar, služitelj i administrator.

Situacija se mijenja nabolje od 1935. godine, da bi se 8. marta 1938. ambulanta preselila u novosazidanu zgradu pod imenom Gradska poliklinika za kožne i venerične bolesti, kojom je upravljao spomenuti dr. Spasojević.

Svečano otvorenje Poliklinike za kožne i venerične bolesti obavljeno je 15. marta 1938. godine. Svečanosti su prisustvovali Vlada Ilić, Dragiša Cvetković, u svojstvu ministra socijalne politike i narodnog zdravlja, veliki broj gradskih vijećnika, doktori, univerzitetski profesori…

Govor u ime gradonačelnika održao je gradski vijećnik dr. Jovan Mijušković, koji je na samom početku naglasio da su "za jedan intenzivan, efikasan rad gradske općine na socijalnoj i zdravstvenoj politici potrebna, snažna i izdašna finansijska sredstva". Kao dokaz većeg ulaganja naveo je 1937. godinu, kada je, za ove namjene u općinskom budžetu, izdvojeno 18 miliona dinara, što je duplo više nego 1933. Potom je dr. Mijušković nabrojao sve zdravstvene ustanove čije su prostorne i materijalne probleme riješili za vrijeme Općinske uprave Vlade Ilića.

Jedan Mijuškovićev podatak o broju zaraženih, naročito od sifilisa, ilustrira koliko je Poliklinika bila neophodna za bolji život Beograđana:

- Broj posjeta u veneričnoj ambulanti 1928. godine iznosio je 30 mjesečno, a danas se taj broj penje na 4.000 slučajeva mjesečno - kazao je svojevremeno Mijušković.

Tome je doprinijelo povećanje broja žitelja prijestonice za gotovo 100.000 u kratkom periodu od 1929. do 1936. godine. Što se tiče strukture oboljelih, najviše ih je bilo "iz radničkih slojeva", koji su inače bili najbrojniji. Zato je dr. Mijušković predložio da se za njih preventivno održe predavanja o veneričnim bolestima, ali i za srednjoškolce i studente kao rizične kategorije stanovništva.

Krajem maja 1938. na Medicinskom fakultetu u Beogradu boravio je francuski naučnik prof. dr. Potrije, koji nije krio zadovoljstvo kada je posjetio Polikliniku.

- Uređenje Gradske poliklinike za kožne i venerične bolesti tako je savršeno i moderno, da ja nisam uopće vidio na sličan način ovako uređenu ustanovu za ovu granu medicine. Iznenađen sam što je prva gradska ustanova za kožne i venerične bolesti podignuta u Beogradu. Naročito je pohvalno da je Poliklinika podignuta zaslugom samog predsjednika Općine, za koga sam čuo da pravilno shvata važnost higijenskih ustanova, a ova zgrada i rad u njoj najbolje to potvrđuju - kazao je Portije.

Iz svega navedenog se vidi da autori serije "Senke nad Balkanom" mogu naći oslonac u historijskim izvorima o raširenosti prostitucije u Beogradu između dva svjetska rata. To ne znači da su Beograđani bili nemoralniji od drugih stanovnika evropskih metropola. Na neki način broj zaraženih od sifilisa pokazuje da se prijestonica Kraljevine Jugoslavije intezivno razvijala, jer napredak uvijek ima i svoju tamnu stranu.

Treba spomenuti da je Beograd imao sve više turista i zato je zvanično proglašen za turističko mjesto (1936). Iste godine je otvoren Zoološki vrt koji je imao godišnju posjetu od 400.000 ljudi. Samo za 10 dana Prvog beogradskog sajma (1937.) bilo 300.000 posjetilaca, koliko je prijestonica imala stanovnika… Beograd je postajao svijet, u svakom smislu.