Doktor Vladimir Đurić, poznat po svojim statusima na društvenim mrežama, ponovo nas je uspio rasplakati i pokazati nam šta je ustvari suština života.

Post prenosimo u cijelosti: 

- Dok stojim u cik zore na dolaznom terminalu aerodroma Nikola Tesla... pažnju mi privuče žena od šezdesetak godina koja je usplahireno špartala u regularnim vremenskim intervalima... od mjesta gdje smo zajedno sjedili... do pušionice ispred... i nekako me mimo moje volje natjera da razmišljam... onako bunovan...

Zamišljam kako je juče ustala u pola šest... skuhala ogromnu tursku kafu... zapalila cigaretu... i napravila spisak od dvadeset stavki u svom blokčetu... 

Zamišljam kako se već tada unervozila kada je shvatila šta je sve potrebno da uradi u sljedećih 24 sata prije no što avion sleti na aerodrom...

Razmišljam kako puši još jednu cigaretu prije no što će krenuti u taj Iskonski Majčinski Poduhvat, ugostiti kćerku koja dolazi poslije dosta vremena... Kući... iz Amerike... kod nje...

Zamišljam kako okreće prvo komšiju Žiku... policajca... i dobričinu... odanog prijatelja porodice... kome čitav život nosi sarme... kolače i lijekove... da provjeri da li definitvno važi dogovor od prije mjesec dana... da će njegovim autom ići do aerodroma... i da ga podsjeti da već u 4 i 30 treba da krenu... jer ko zna... možda pilot ovaj put nagari avion iz Njujorka... ili se Zemlja brže zavrti... pa ona ranije stigne... i kako je sa Žikom sve ok i dogovoreno... kao i uvijek... sa takvim sojem ljudi...

Kako ulazi u Maxi... i kako je mesar mlad... kud Jova baš sad da ne radi... da li će ovaj klinac znati da odabere šnicle kako treba... i da ih isiječe na pravi način... da bi Miličine omiljene lovačke šnicle bile baš onakve kakve ih voli...

Potom uzima piškote i čokoladu... šlag... mlijeko... i ostalo iz podfoldera „Miličina omiljena torta“ sa spiska... i pokušava da izvuče recept iz malog mozga...

Zamišljam kako dolazi kući... i kako počinje sveobimne pripreme hrane i torti... koje bi namirile potrebe minimum dvadeset ćerki... i kako se nervira... i kako joj ne ide... ipak odavno nije spremala... jednostavno... nije bilo pretjerano razloga... pa je ispala iz forme...

Zamišljam kako oko šest odlazi do blagajne da kupi karte za predstavu... i kako se baš raduje što su dobile dobra mjesta...

Kako se čuje sa prijateljicom Cicom... i kako joj kaže da sljedećih nedjelju dana... neće moći da kafenišu... jer joj je kćerka tu...

I kako iznurena već oko deset liježe da spava...

Kako zbog uzbuđenja i radosti zaspe tek u pola tri... i kako se trza tačno u tri i pet... da proveri da se Žika nije uspavao...

Sasvim dovoljno... za noćas... ionako će se naspavati poslije na bromazepamu... kad ona ode... biće vremena za spavanje koliko hoćeš... ionako tad neće imati šta pametnije da radi...

I kako su na aerodrom došli sat vremena ranije nego što bi trebalo...

I kako Žika drema na parkingu...

I gledam je dok stoji pored mene... dok čekamo da na displeju zasvijetli da je let iz Njujorka...

Kako je nervozna... nenaspavana... i uzbuđena...

Da li će let proteći kako treba?

Da li su očistili pistu?

Da li se torta stegla?

Da li će Žikina šklopocija uspeti da iz doveze do kuće?

Da li je sve što je trebalo obavila?

Hiljadu pitanja...

I onda... tačno pola pakle cigara kasnije... oko 6... eto Milice...

U trenutku kao da vrijeme staje...

Pokretna vrata se otvaraju i kroz njih izlazi prelijepa mlada poslovna žena... među prvima sa leta...

Tridesetak godina... idealni statista za neki fensi američki film koji se snima na Menhetnu... o bogatim i uspješnim ljudima...

Model iz izloga koji reklamira američki san...

Duga braon kosa... bež kaput... crna košulja... i bež pantalone... crne čizme... i isti takav kofer...

Skockana i elegantna... sa aurom uspešnosti oko nje...

I sa osmjehom preko cijelog lica...

I sa raširenim rukama...

I sa onim sitnim koracima koje pravimo kad se zaletimo prema nekome... koga volimo...

I sa suzama...

I sa majkom koja samo što je ne obori na zemlju... sad kad je se konačno dočepala...

Razmišljam...

Kakav li je osjećaj vidjeti kćerku prvi put uživo nakon dvije godine?

Kakav li je osjećaj zagrliti je?

Kakav li je osjećaj provesti sljedećih nedjelju dana sa njom?

Kolika je to sreća?

Kao nekad...

Razvlačiti se po kući... ispijati kafe... pričati... spremati ono što ona voli... i zajedno jesti za stolom u njihovoj trpezariji... šetati po Knez Mihajlovoj... pristati nakon prenemaganja da joj ona kupi nešto od garderobe u Moni... što je mjerkala pola godine... i otići na kolače nakon šopinga u njihovu omiljenu poslastičarnicu... i u pozorište kao što su to radile od kad je imala petnaest godina...

Kako je otići na grob njenog oca... ovaj put u društvu... i popiti rakijicu... sada sa odraslom kćerkom u kafanici ispred groblja...

I kako će joj biti za sedam dana s one druge strane aerodroma...

Gdje odlaze...

Kolika je to tuga... 

I koliko će blokče biti prazno u danima nakon toga...

Bez obaveza...

Bez razloga za trud...

Bez nekog velikog smisla...i izvora radosti...

To ne bih ni mogao da gledam...

Sreća pa smo se sreli sa ove strane gdje djeca dolaze...

Ne znam...

Da je dobro... svakako nije...

Žika će zastupati tezu dok se tada budu vraćali ka kući... da nije otišla u rat... i da je bolje što je tamo gdje može da uspije... i da postane sretna...

I da nije ni skype tako loš...

Eno njegov Petar se svaki dan javlja s kruzera...

Šta mu fali...

I kako će se majka složiti...

I klimati glavom sve do Bežanijske Kose... zagledana u jednu tačku na šoferci... gdje će izaći... da ode do Crkve svetog Vasilja Ostroškog...

Da se pomoli i zapali svijeću...

I da ostavi veći dio novca koji joj je kćerka ostavila da ima...

Jer...

Šta drugo njoj treba...

I šta je drugo uopšte i važno i bitno...

Ako je ona živa i zdrava...

I srećna...

I ako je njoj dobro...

Samo nek je čuva njihov lični Svetac...

Valjda barem On može da dobaci i preko okeana...