Zlatna mladež nikad nije bila omiljena, a iako neki danas tvrde da su svi u Jugoslaviji teško živjeli, i tada je postojala šačica mladih čiji su roditelji imali poprilične zalihe.

U saradnji s Yugopapirom donosimo priču o njima. 

Oktobar 1969: Zovu se Crni Morž, Nera, Kamilo, Španga, Bonča, Žuta, Škombra ... Djeca su uglavnom situiranih roditelja, kojima je riječ nemati nepoznanica.

Spavaju do jedanaest sati, zatim se prošeću do Trga Republike i tu u jednoj od kafeterija popiju "dugu" ili "kratku" kavicu. Na Zdencu života zadrže se sat-dva, stignu u svoj "hram slobode", kavanu "Opera". Ima i drugih "hramova". Na primjer, Džamfa (slastičarnica u Nikolićevoj), vila Rebar, dvorac Brezovica itd., i svaki je od njih gotovo uvijek u određenom vremenu pun. 

Prosjede tako nekoliko sati, obično do 15 po podne, a zatim odlaze kući na ručak, jer se tatica tada vraća s posla i nema smisla da bez svog "sineka", ili "kćerkice", ruča. Nisu dugo unutar tog zatvorskog, četvorozidnog prostora. U 17 sati već su ponovo vani i - kući se vraćaju kako tko i kako kada, ali najčešće zadnjim tramvajem.

U modi, i ne samo u njoj, pokušavaju se što više približiti nekim zapadnim vršnjacima. Uske prugaste hlače, košulje vatrenih boja usko pripijene uz tijelo, odijela u obliku vojničkih uniformi, specijalne cipele, haljine prema kojima običan mini izgleda kao toaleta, duga haljina, prozirne bluze, prugaste čarape - ukratko, "beat" i "mini" moda.

Gotovo se svi slažu da nikad mlada generacija nije nastupila tako bučno i provokantno kao danas. Zapanjuje svijet svojim ponašanjem, odijevanjem, razgovorima i postupcima ruši sve zakone estetike starijih. Šokirani, stariji joj zamjeraju apolitičnost, bezidejnost, skepticizam, nihilizam, pa čak i bakunjinizam. Činjenica je, međutim, da je današnja mlada generacija vrlo "slojevita". Iako su svi oni djeca našega, današnjeg svijeta - razlike među mladima nevjerojatno su velike.

U Indiju - zbog droge!

Sjede nonšalantno, zavaljeni u bijele stolice na terasi "Opere" i pričaju o sebi. Čini se da je Nera u ovom društvu ipak bila najslobodnija. 

- Ajde, društvo, recite 'frendu' nešto o sebi! Čovjek nas lijepo pita, pa je red da mu i odgovorimo. Zašto ne, možemo "spikati" o svemu - pri tom je glavu okrenula k meni, i kad sam potvrdno kimnuo glavom, progovorio je Crni:

- Pa, sastajemo se ovdje gotovo svaki dan, od 11 do 14, i po podne od 19 do 21 sat. Ovdje nam je dobro. Vlada puna sloboda. Iako smo u centru grada, sami smo. Uvijek smo u 'škvadri' . 'Čkame' (djevojke), ako nisu s nama, sjede preko puta u svojoj grupi." 

Rekli ste da tu, na terasi, vlada sloboda. Kakva sloboda?

- Sloboda, znaš šta je sloboda. Nema 'drmatora' mira. Mi nikoga ne 'šljivimo' (ne smetamo, ne uznemiravamo), a nitko ne 'šljivi' ni nas kad, na primjer, uživamo u gledanju onoga što ostaje na svjetlu dana kad ženske u 'fantabluzičnim' (strašno kratkim) mini-suknjama lijepo prebace nogu preko noge. Ovamo dolazi uglavnom 'motorizirana' mlađarija. Poželjno je da na kolima stoji marka: 'Mini Cooper', 'Austin' 'MG', 'Triumph' ili slično.

Morž: "Točno je da nas stvari sa Zapada privlače kao magnet. Pušimo 'Kent', 'Pall Mall', 'Lucky Strike', a ženske čitaju neke ženske časopise kao 'Grazia', 'Elle', 'Bazar'...

O momcima, modi, muzici, o 'intimnim avanturicama'

O čemu najčešće razgovarate? 

Momci: "O 'mačkama', zatim o automobilima, pop-muzici, tu i tamo o politici, pomalo filozofiramo.

Djevojke: "O momcima, modi, muzici, o 'intimnim avanturicama'." 

Svi su se složili da najviše uživaju u putovanju. Momci bi svi željeli u Indiju, dok djevojke više privlači Zapad.

Nera: "San mi je sportski utomobil. Da ih imam, putovala bih po svijetu. Kamo? Pa u Englesku, Francusku, Skandinaviju... Posjetila bih sve klubove, sva mjesta gdje se skupljaju mladi ljudi. Svakako bih htjela vidjeti Beatlese i Rolling Stonese.

Zašto bi mladići baš u Indiju? Čemu te priče da bi htjeli studirati indologiju? Zbog droge - rekoše. 

- Tamo se slobodno uživa i poslije se 'haj' osjećaš - objasnio je Bonča, koji, čini se, financijski jedini stoji loše.

Nema cipela pa hoda bos. Međutim, kasnije sam shvatio da je to samo jedan njegov hipi-štos, jer je nedugo zatim iz džepa izvadio kutiju 'Pall Malla', koja, uzgred rečeno, stoji oko 9 novih dinara. 

Uzimate li je i vi? 

- Ne svi. Neki su samo pokušali i zatim odustali, a nekima je to, kako se kaže, 'ušlo u krv'. Nabavljamo je od stranaca, od bitnika. Donedavno je veza bio "Kinez", ali što se s njim dogodilo, vjerojatno znate. Uostalom, veza nije ni potrebna. Oči narkomana dovoljno govore i one su najbolji posrednik pri sklapanju poznanstava s pravim ljudima. Pušimo hašiš, LSD rjeđe, jer se teže nabavlja. Kad nemamo, uzimamo one stvari koje su pronašli Beograđani. Pravimo i dinamit-koktele." 

Onaj prema kome je okrenut grlić izvodi scenu svlačenja

Vi ste, dakle obični narkomani? 

Slušao sam mnogo o vašim žurovima. Mnogi tvrde da u tome možda i vodite u cijeloj Europi? 

Nera je primijetila da je sada u modi muški striptiz i to uz muziku Raya Charlesa. 

To ti je ravnopravnost. Zašto da samo djevojke to čine?" 

Ovaj put smijeh je bio dokaz da bosonogi govori istinu.

Free love

Rekoh im, sjećajući se jedne izreke: "Kazati istinu - to je revolucionarno!", misleći pri tom na istinu i revolucionarnost. 

- Rekli smo ti sve to, jer, valjda, imaš mozga pa nebuš sve to i napisal. A revolucionarnost? Mi smo papifisti. Niš nas ne dira. Nismo izopćeni iz društva i ne mrzimo ga, samo - neka svatko gleda svoj posao.

Recite što za vas zapravo znači riječ demokracija? 

Crni: "Htio bih sjesti gdje mi se prohtije, recimo na sredinu ulice i da na mene nitko ne obraća pažnju."

Za Rusellov sud u Stockholmu čula su samo dvojica: bosonogi, koji se nedavno vratio iz Švedske, i jedan student Filozofskoga fakulteta. "Free love" (slobodna ljubav) za njih je potpuno normalna.

Nera: "To je fina stvar. Samo mislim da mi nismo još za to. Skandinavci da, ali, mi nikako ne. Zaostali smo još za tim, kao, uostalom, i za svim onim što je na Zapadu u centru pažnje mladih ljudi. Za brak jesam, ali tek poslije tih ludih godina. Željela bih 'brak u trapericama'."

"Vidiš, to ti je ovako: i dalje s mužem na 'čagu' (ples), u 'Operu', na 'tulum'..."

"Da, ali to ovisi o partneru."

Kad smo već kod partnera, recite mi, djevojke, kakve muškarce volite?

"Lijepa ružnoća, znaš kaj je to? To je Belmondo, Eddie Constantine. Volimo grube tipove koji su opet u ljubavi nježni, ali, za ime božje, 'papučare' ne. Od naših nam se sviđaju Relja Bašić, Bekim Fehmiu i Lado Leskovar."

"Da, puno putujemo. Crni i njegova 'škvadra' u Beograd, ostali na more, u Sloveniju, u Italiju. Iz Italije, uglavnom, donosimo modne novosti, ili ludosti, ako hoćete. Vjerujem da bismo poludjeli da smo uvijek na jednom mjestu.

- Ne. Postoji samo danas. Drugo je nevažno. Mi smo i egzistencijalisti, i hedonisti i epikurejci. Mi smo sve, ali ujedno i jedno veliko NIŠTA. Da mi vladamo, bio bi mir, nitko se ni na koga ne bi osvrtao, sve bi bilo dopušteno, a to bi ipak bilo loše. Kod nas nema dinamike, a čovjek treba da bude dinamičan, nama je dosadno, a i to je loše. Prema tome, ne predstavljamo zaista ništa što bi bilo vrijedno spomena. Onim pubertetskim glupanima, koji u nama gledaju idole, okrećemo leđa. Zbilja nas iznenađuje to što oni u našoj NIŠTICI vide NEŠTO. Savjetujemo im neka idu do vraga!"

A kaj bumo delali danas?

To je, eto, samo jedan mali dio naše "zlatne" omladine. To su, slobodno ih mogu nazvati, mala djeca velikih roditelja. Djevojčice i mladići od 15 do 23 godine. Mladež koja želi "love do krova", uspjeti u društvu linijom manjeg otpora, a ne na osnovu zalaganja, koja želi piti na tuđi račun i voziti ludo ulicama, za koju je "beat" mrtav (oduševljavaju se Otisom Reddingom, Wilsonom Picketom i Percyjem Sledgeom), a Šerfezi "narodni" pjevač, od kojih svaki treći ili četvrti ima kola ("Tko ima kola, ima sve!" - Nera), za koju je emancipacija - ravnopravnost u svlačenju.

To je mladež koja svaki dan iznova pita: "A kaj bumo delali danas?" 

To je dio mladeži koja gubi svoje JA u različitim "hramovima slobode". To su djeca iz "dobrih" kuća, financijski izvrsno situiranih, a ipak su prepuštena ulici. Zar je onda čudno da se njihova "traženja" često završavaju u kriminalu i psihopatiji? 

Srednjoškolci i studenti, koji to zapravo nisu, a čije se kretanje može ograničiti na: "Opera" - "tulum" - ples - kartanje - kino. To je zapravo veliki čopor u kojem su samo dvoje pravi prijatelji, a ostali samo znanci. To je mladež koja svaki dan iznova pita: "A kaj bumo delali danas?" 

Koji je uzrok toj bezidejnosti, nezainteresiranosti, tom protestu protiv društva? Odgovor je kompleksan. Možda je to spontani protest protiv društva što mladim ljudima nije osiguralo mjesto koje im pripada, pa mu zato okreću leđa. A možda opet gledaju odrasle i uče na njihovim primjerima i drže se njihove formule: "Ulazi kroz mala vrata i drži se uvijek linije manjeg otpora!" 

Koje je od toga dvojeg točno, neka odrede sociolozi i psiholozi. Činjenica je, međutim, da taj dio mlade generacije, koji ima mnogo veću slobodu od svih prijašnjih, ne može živjeti izdvojeno od društva, čiji je i sam dio. Oni se žale na pomanjkanje klubova s džuboksom, u kojima se puši, pleše, pije, ili sluša muzika, sportskih terena za mlade, za tenis, ili mini-golf... 

Žalosno je što većina njihovih roditelja nema pojma o njihovu životu, dok ostali ili rezignirano sliježu ramenima, ili "shvaćaju" mlade.