Prije dvije i po decenije preminuo je Dragomir Bojanić, jedan od najvećih glumaca bivše SFRJ. Uvijek je bio nasmijan i voljen svuda gdje se pojavljivao, a humor ga nije napustio ni posljednjih dana koje je proveo na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu.
Gidra je rođen 13. juna 1933. u Kragujevcu. Imao je veoma teško djetinjstvo jer je tokom Drugog svjetskog rata ostao siroče. Završio je u rodnom gradu srednju školu za preradu mesa, voća i povrća ili "konzervatorij", kako je ovu obrazovnu ustanovu u šali nazivao. Godinu je radio u fabrici konzervi "Crvena zvezda" i istovremeno vodio dramsku sekciju pri ovom kolektivu. Njegov talent nije mogao proći nezapaženo, pa je počeo igrati u amaterskom pozorištu, a na studije glume u klasi Raše Plaovića upisao se nekoliko godina kasnije u Beogradu.
Filmsku karijeru je započeo epizodnom ulogom u filmu Žike Mitrovića "Ešalon doktora M." iz 1955. godine. Glavne i veće sporedne uloge igrao je u više od 30 domaćih filmova, a snimao je i u Italiji. Pod pseudonimom Entoni Gidra (Anthony Ghidra), Dragomir Bojanić se šezdesetih godina pojavio u 10 vesterna, a za ulogu u filmu "Balada o revolverašu" (1967.) reditelja A. Kaltabijana dobio je i nagradu.
Na festivalu u Puli 1974. osvojio je Zlatnu arenu za ulogu partizana Tadije Čemerkića u filmu Radomira Šaranovića "Svadba" (1973.), nastalom prema istoimenom romanu Mihajla Lalića. Tokom snimanja ovog ostvarenja krstio je u Moskvi, u doba najjačeg komunizma, svoju mezimicu Jelenu.
Najveću popularnost ipak je stekao ulogom Žike Pavlovića, koju je igrao od 1978. do 1992. godine u serijalu "Žikina dinastija". Također je ostao poznat i po ulogama kaplara Janićija u filmu "Marš na Drinu" Žike Mitrovića iz 1964. i agenta Mikule u seriji "Povratak otpisanih" iz 1978. Nikad nije koristio pomoć kaskadera, mada su mu to prijatelji savjetovali. Obožavao je konje i jahao je do posljednjih dana.
Gidra je volio mlade talentirane glumce, koji su bili česti gosti u njegovom domu, počevši od Dragana Maksimovića, Sonje Savić pa do Žarka Lauševića. Posljednje dane života proveo je na VMA. U njegovu sobu te 1993. godine dovodili su pacijente da im priča viceve sve do ranih jutarnjih sati. Doktori i sestre su ga obožavali, čak bi mu ponekad prošvercali poneku cigaretu. 
