Filmski festival u Kanu odabrao je za svoj program Kan klasik kultni srpski film “Ko to tamo peva” po scenariju Duška Kovačevića u režiji Slobodana Šijana, prenijele su agencije. 

Ove godine kultni film bilježi 40 godina od nastanka i premijere. 

A ne tako davno, govoreći za “Blic” o ovom svom čuvenom ostvarenju, reditelj Slobodan Šijan je, između ostalog, rekao da je sve počelo kada je zazvonio telefon.

- Zvao me Fića David (Filip David, prim.n.), u to vrijeme urednik dramskog programa na televiziji, na kojoj sam već radio nekoliko drama. I kaže - Imam neki tekst, možda će tebi biti zanimljiv. 

Mija Aleksić trebao da igra starca koga u filmu glumi Mića Tomić.

- U prvoj verziji to je bila glavna uloga jer je bila priča o starom čovjeku koji ide da posjeti sina u Beograd, vozi se autobusom gradskog saobraćajnog, hoće da kupi zimski kaput, ali ne rade radnje… Isprva, to je trebalo da bude televizijska drama od oko pedeset minuta. Uzmem da čitam i oduševim se raznim duhovitim stvarima, valj’o sam se od smijeha dok sam čitao… Jednostavno, prepoznao sam komiku i duhovitost s kojima bih mogao rediteljski da se bavim. Tada nisam poznavao Duška.

Duško napisao scenario koji je dat “Centar filmu”.

- Oni su se zainteresovali i tako je krenulo… Posle je, naravno, bilo još nekoliko ruku scenarija. Recimo, u početku su autobus vozila dva brata, pa smo promenili da to budu otac i sin, pri čemu je najveći broj replika pripao samo ocu… Scenario je imao zaista lijep i dobar razvoj, ali nekako smo lutali kad je u pitanju kraj. Onda Duško kaže kako je čitao izvijestan tekst o nekom autobusu koji je pogođen u vrijeme bombardovanja u Drugom svjetskom ratu… Ali to je značilo i da će poskupiti čitav film jer ga treba premjestiti u taj period… Kažem, ma nije to tako strašno, malo kostim prilagodimo, a nekako ćemo već ubijediti producente. E, to je jedan od ključnih momenata. Kad smo to promijenili i kad je Duško donio taj kraj sa autobusom i bombardovanjem, koji smo poslje radili u dvije varijante, sve je krenulo da se slaže, likovi se posložili, zaokružili… Kao kockice.

Dobri duh

Kada je o muzikantima riječ, kaže Šijan, na početku nešto nije štimalo.

- I onda Duško predloži da napravimo muzikante Rome, a da kao vrstu muzičkog kontrapunkta uvedemo šlager pjevača. Saglasimo se da zovem Vokija Kostića, a tad još nismo znali da li će muzikanti da prežive na kraju ili ne. Čak smo snimili dva kraja. A tekstove songova je Duško pisao kad smo već počeli da radimo i oduševljavao nas. Ovaj mlađi Rom, Neša, nije pjevao. U stvari, obojica su samo otvarali usta na već snimljene pjesme koje pjeva ovaj stariji, tj. Lepi Mića i jedan drugi dječak. Bilo je nekih kojima se tokom rada ti songovi nisu dopadali, čak i kad je film prikazan na festivalu u Puli Vuksan Lukovac me ubeđivao da izbacim te songove jer kao zaustavljaju, usporavaju film… Naravno da nije dolazilo u obzir. Meni se to dopadalo i mislim da je to vrlo bitan moment za film.

Paja Vuisić glavni lik

- Ja sam to tako video mada se smatra da je u “Ko to tamo peva” glavna uloga grupna, tj. svi iz autobusa. A svi su me plašili za Paju; te on je težak, te ovakav je, onakav je… Međutim, nikakvih problema nisam imao. Naprotiv! Uvijek među prvima na snimanju, spreman, zna tekst…

Scena - Zvaću decu...

- Tog čika Stanojla sam našao kad sam radio film Najljepša soba za televiziju. Inače, ne znam da l’ ste primijetili, likovi iz autobusa su profesionalni glumci, a svi koje oni usput sreću su naturščici. Čika Stanojlo je bio baš dobar, inače je bio po struci limar. Vrlo inteligentan, pamtio tekst fenomenalno… A kad smo snimali tu scenu koju vi zovete - zvaću decu, on krene da se dernja: ”Decooooooo”. Pitam ga mu što viče O, pa O, pa O, odvojeno uzvikuje. Kaže on meni: ”Tako piše”. Rekoh - super, ostavi tako.