Iako je skoro četiri godine u penziji, veliki glumac Predrag Ejdus (70) bez pauze igra u pozorištu. Angažiran je u 14 predstava, a otkad je u junu prošle godine na velikoj sceni Jugoslavenskog dramskog pozorišta premijerno izveden komad "Tako je ako vam se tako čini", gostovanja i izvedbe ne prestaju.
Predstava je nastala prema tekstu Luiđija Pirandela (Luigi Pirandello), dok režiju potpisuje Jagoš Marković, a bez obzira na česta gostovanja, na redovnom je repertoaru ove pozorišne kuće.
Kad smo pozvali Ejdusa, kazao nam je da pauze u pozorištu koristi kako bi otišao kod doktora. Ovom prilikom razgovarali smo i o drugim ulogama, saradnji s kolegama, a otkrio nam je da mu je prošla godina jedna od boljih kada je gluma u pitanju. S obzirom na to da će u 2018. obilježiti 50 godina umjetničkog rada, otkriva nam da razmišlja o tome na koji način da to učini.
Kažete, idete kod doktora. Kako Vas zdravlje služi?
- Imam dosta zdravstvenih problema. Iako sam u penziji skoro četiri godine, aktivno radim, borim se, šta ću. Znači, u posljednjih nekoliko mjeseci dobio sam dvije nagarde za životno djelo. Kada dobijete te nagrade u ovim godinama, ljudi kažu: “Čekaj malo, misliš li ikad stati?”, a onda ja odgovorim: “Imam samo dva poroka, a to su pušenje i gluma, ni jednog, a ni drugog ne mogu da se odreknem, jer mi pričinjavaju veliko zadovoljstvo.” Tako, i kad imam nekih zdravstvenih problema, pobijedim ih tim adrenalinom, koji proradi kad izađem na scenu. Onda ne postoje bolovi, zamor, nego koncentracija i želja da izađete kao pobjednik - govori nam Ejdus.
"Tako je ako vam se tako čini" niže uspjehe.
- Pirandelov komad je, pored velikog uspjeha kod kritike i publike u Beogradu, doživio i dva velika gostovanja u Hrvatskom narodnom kazalištu (HNK) i u Slovenskom narodnom gledališču (SNG) u Ljubljani. Također, u maju bismo trebali gostovati i na festivalu u Rijeci tako da, pored toga što je proglašena najboljom u ovoj sezoni, sve više je tražena i u regionalnom smislu. Pogotovo smo ponosni na uspjeh zbog toga što se Pirandelov komad relativno rijetko izvodi – govori nam Ejdus.
Koliko je ta priča aktuelna?
- Marković je od ovog djela uspio napraviti savremenu priču o istini, lažima, malograđanstvu, fašizmu, tako da publika s velikim interesom prati tu predstavu, jer je vrlo napeta od početka do kraja. Baš dosta ima sadašnjice, pogotovo perioda podistine, manipulacija i slično. Sve to je ono što je veoma zanimljivo i interesantno na globalnom planu. U pitanju je tema koja se obrađuje na filmu i pozorištu, jer je Pirandelo praktično prvi u literaturu uveo pojam relativnosti istine.
Inače, kako izdržite taj tempo i česta igranja?
- Trenutno igram 14 naslova, aktivnih naslova. Prije više od mjesec slavili smo 25 godina “Kir Janje” u Narodnom pozorištu Beograd i to je lijep, arhivski podatak. Onda, postoji šest-sedam naslova koje sigurno igram više od 10 godina, što je za jednog umjetnika veliko i značajno. Nekako čovjek, što je stariji, sve više gaji tu ljubav prema publici i zahvalan joj je. Naravno, mi igramo dok ima publike, a moje predstave su uglavnom pune i voljene.
Jeste li zadovoljni kako publika reagira na “Hor bečkih dječaka”?
- To je mali kamerni komad u kome igramo Irfan Mensur, koji potpisuje i režiju, Boda Ninković i ja. “Hor bečkih dječaka” postao je za kratko vrijeme hit predstava, mnogo gostuje i publika je voli. Činjenica da smo u godini izveli predstavu više od 50 puta, mnogo znači.
Bivša zemlja
Nedavno ste kazali da živimo u doba naknadne istine.
- Često koristim tu misao, iako nije isključivo moja. Evidentno je da, kad je riječ o nekom političkom životu na ovim prostorima, imamo vrlo često pojavu revidiranja istine nekih već ustaljenih i prihvaćenih normi i činjenica, što je, prema mom mišljenju, vrlo zabrinjavajuće. Najinteresantnije je to što je, čini mi se, u dobrom dijelu javnosti čak prihvaćeno tako da mene to vrlo uznemiruje i uzbuđuje. Inače, pamtim i pratim život u našoj bivšoj zemlji, ali i ovaj sadašnji i onda se postavlja pitanje svojevrsne manipulacije naučne, ali i političke javnosti. Ali, imam utisak da se taj trend javlja i u Evropi na neki način.
Kuda, onda, ide ovaj svijet, očekujete li da će doći bolja vremena?
- Teško je to reći. Iskreno rečeno, mlade generacije, koje, naravno, pratim i dosta dobro poznajem, jer sam radio kao pedagog, malo rade na tome. Naravno, imam djecu koja su mlađa, zapravo pripadaju srednjoj generaciji, ali nemam utisak da među mladima ima tog nekog ideološkog zanosa i želje da na širem planu mijenjaju stvari. Nekako su okrenuti krivom putu kroz tehnologiju i sve ono što nas okružuje. Najviše me i zabrinjava ovo doba interneta, kao i ostala tehnološka pomagala, od načina stjecanja znanja preko vlastitih stavova, koji su, prema mome mišljenju, nerealni.
Kako to mislite? Je li takva situacija i na polju umjetnosti, kulture?
- Znate šta, najgore su one umjetnosti koje rade po nekom diktatu. Umjetnost isprobana u socijalizmu, nije funkcionirala, naravno da umjetničko djelo treba da komunicira s vremenom, da ukazuje, da vrši neku katarzičnu ulogu nad publikom. Treba da ima neke pobune i slično. Vjerujem da teatar, ali i knjižvnost, djeluju na pojedinca, ne na mase, niti film to može, jer su prošla ta vremena. Danas su drugačiji načini utjecaja na široke mase. To su, prije svega, marketing, reklama... Živimo u vremenu kada nas kompjuteri prisluškuju. Vi pričate o nečemu i sutradan dobijete neku aplikaciju ili poziv koji se odnosi upravo na to.
Zašto neke predstave traju
- Predstave traju zbog više razloga. Prvo, sam komad, drugo, rediteljska koncepcija i, što je najvažnije, izdržljivi i sjajni glumci, koji s vremenom uspijevaju da održe nivo adrenalina i vjere u predstavu. Naravno, ima toga još, jer kada nešto traje 25 godina, znači da su prošle tri ili četiri generacije publike i vjerovatno ima neku univerzalnu poruku, zapravo estetiku koja je razumljiva svim tim generacijama. Iskreno rečeno, sve su to dobre predstave, a ima i onih koje su dobre, a ne traju, nestanu s repertoara iz nekih drugih razloga. Onda, čim se glumci počnu mijenjati, predstava gubi značaj, jer svaki komad treba da ima stožer, a to je neko oko koga se sve drži i vrti, ko zadržava pažnju publike – kaže Ejdus.
Bosanska priča smještena u Rumuniji
Hoće li u skorije vrijeme biti nekih novih projekata?
- Uskoro bih u bh. produkciji trebao snimati jedan kratki film. Doduše, radnja se odvija u Rumuniji, ali je bosanska priča. Trenutno nemam nikakvih ideja kada su u pitanju igrana ostvarenja i TV projekti. Bolje je u današnjem vremenu ne govoriti unaprijed, jer se dosta toga izjalovi.
Surovi kriteriji
- Mladi su nepretjerano zainteresirani da im bude bolje i da pokreću neke buntove, djeluje mi da je to generacija koja je sjela na rudu i gradi isključivo vlastite interese i bave se vlastitim karijerama. Uglavnom, sve je to na induvidulanom planu. Tako da je, prema mom mišljenju, ovaj današnji svijet daleko otišao i u neku ruku pogrešnim tokom od onog perioda u kojem smo mi stasavali. Žao mi je iz prostog razloga što osjećam da mladi danas nemaju dovoljno moći da se ujedine oko nekih novih ideja kako bi promijenili nešto. Teško je mladima živjeti ovim tempom, jer vladaju vrlo surovi kriteriji. Prema mom mišljenju, jedan od glavnih problema je tehnologija i način studiranja, učenja, organiziranja... - govori Ejdus.
