Ja sam dokaz da Stvoritelj postoji. Nisam imao nikakve šanse u ovom životu, nikakve, govori nam muzički producent Marin Meštrović na početku životne ispovijesti za „Dnevni avaz“. 

Ovaj 49-godišnji Sarajlija imao je težak život. Boluje od dječije paralize zbog, najvjerovatnije, greške ljekara kad je bio beba. Iako je rođen zdrav, nakon samo devet dana života, kako nam je rekao, dobio je trovanje krvi, izljev krvi u mozak, a potom dječiju paralizu.

- Jednostavno, postanem invalid - kaže Meštrović.

Ipak, neki vid spasa pronašao je u muzici. Tokom svoje bogate karijere radio je sa zvijezdama kao što su Kemal Monteno, Hari Mata Hari, Dino Merlin, Mladen Vojičić Tifa, Halid Bešlić...

Lijepi trenuci

Iako je u proteklom periodu imao malo slobodnog vremena, Marin je ugostio ekipu „Dnevnog avaza“ u svom studiju „Amadeus“ u sarajevskom naselju Hrasno. Tu živi i radi - jedan dio stana je studio, a drugi prostor za privatni život.

- Nazif Gljiva trenutno kod mene radi album da obilježi 40 godina na estradi. Bit će kolaži pjesama sastavljeni od njegovih hitova. Radimo na tome punom parom. Osim mikseva, koji će biti akustične verzije njegovih pjesama, bit će i četiri nove pjesme koje će biti standardno urađene - ističe Meštrović.

Obilježava 30 godina rada, a kaže da je tokom svog tog vremena bilo svega.

- Posebno lijepih trenutaka i uspjeha. Uspjeh je ustvari kad je mušterija zadovoljna, jer sam ja servis usluga. Volim reći da je ovo prodavnica snova i da umjetnici kod mene dolaze da im ispunim san. Oni imaju vizije, ali ne znaju kako realizirati to. Bitno je saslušati čovjeka da vidiš šta želi. A onda ja svoju muzikalnost iskoristim za njegov ukus. Obično za sebe kažem da nisam producent, nego vodič kroz tajne umjetnosti - kazao je Meštrović.

Dodao je da je zanimljivo kada upoznaš zvijezde koje si do tada slušao na radiju i osjetiš njihov senzibilitet te vidiš kako svako ima svoj neki pristup. Kaže da se čovjek nakon toliko godina zasiti ljudi, a ne muzike.

- Može se od muzike živjeti, kako ne može. Na ljude gledam kao na snalažljive i nesnalažljive. U normalnom okruženju uvijek možemo naći sebi nešto da zaradimo za hranu. Ne trebaju nam milioni da bismo bili sretni. Treba uživati u svakom trenutku, jer nijedan se više nikada neće ponoviti. Naše vrijeme na ovoj planeti je ograničeno. Samo glupaci jedinstvene trenutke mogu provoditi nesretno. Pitanje sreće je pitanje tvog odabira - kaže Meštrović.

Marin ima svoje poimanje života koje je više nego zanimljivo. Za njega je život ustvari kompjuterska simulacija.

- Sve se već dogodilo, a mi samo prolazimo kroz to. Kao da gledaš film, kraj je snimljen, a ti ne znaš kakav je. Ja sam agnostik, znači nisam religiozan, ali sam vjernik. I ne tražim odgovore na neka velika pitanja. Ima stara izreka „Ko zna za šta je ovo dobro.“ Najbitnije je da mirne savjesti legneš navečer i kažeš: „Uradio sam sve što sam mogao“ - iskreno govori Meštrović.

Dodaje da svako ima svoju ulogu u životu, a da je njegova takva kakva jeste i da je ne može mijenjati.

- Nekad se zapitam što sam ja baš ovo što jesam. Bio sam totalni autsajder. Sve se to dogodilo, ali ja ne mogu da se žalim jer, kao što sam rekao, sve je to programirano. Nakon devet mjeseci otkako sam rođen, otac je vidio da nešto nije uredu jer sam samo puzao. Tada je počela i borba. Shvatili su da sam invalid i da ću biti čitav život. Počela je moja rehabilitacija. Ljekari su rekli da što se uradi na rehabilitaciji do 18. godine, to je to. Vodio me po lječilištima da vježbam pokrete, da suzbijem te grčeve. Kod dječije paralize najgori su ti spazmovi koji se dešavaju - otvoreno priča Meštrović.

Nakon završetka osnovnog obrazovanja, Marin je upisao smjer programiranje računara u Trećoj gimnaziji, ali, s obzirom na to da škola nije imala novca da kupi kompjutere, završio je fiziku.

- Moji roditelji su se mnogo žrtvovali, ali kada nekoga voliš, onda ti je žrtvovanje i zadovoljstvo. Žrtvovali su svoj privatni život zbog mene. Tata je govorio da je to njegova dužnost - kaže Meštrović.

Taksi i novac

Njegov otac zvao se Marko, a mama Marica. Kako nam je ispričao Meštrović, prije nego što se oženio njegovom mamom, Marinov tata imao je dva braka.

- Spletom okolnosti, s bivšim ženama nije mogao imati djece. Sa 39 godina dobio je mene - sina. Onda mu se to dogodilo. Mnogo me je volio, želio je svim silama da se što bolje opremim za život koji ću voditi kada njega ne bude. Bila je borba za mene, oni su dali sve od sebe. Znaš, ima nekih roditelja koji ostave dijete u domu. Ali čak i da su to učinili, uvijek bih volio svog oca i majku, jer velika je to žrtva. Tek sada to vidim - drhtavim glasom govori Marin.

Njegovi roditelji su se dogovorili da Marinov tata bude s njim i ode u penziju, a pošto je bio prvoborac u Drugom svjetskom ratu, mogao je ranije u penziju. Dobio je i dopunsku djelatnost da može raditi četiri sata, pa je, čim je vidio da njegov sin ima određene afinitete prema muzici, počeo taksirati da bi sakupio što više novca. Tako je, kaže Marin, radio do rata 1992.

- Sjećam se, kada sam imao 18 godina, došla je komisija iz socijalnog da mi izda potvrdu da nisam sposoban za samostalan rad i život, da mi treba pomoć trećeg lica. Kad se to dogodilo, otac je počeo plakati i kroz suze mi rekao „Izvini, sine. Nisam uspio bolje da te podignem“ - prisjetio se Marin.

Fakultet nije upisao, jer se želio malo odmoriti. U tom periodu počeo je polako i kupovati stvari za studio, ali i svirati, prvo gitaru, zatim i klavijature.

Kaže da je u tom periodu u Sarajevu svako svakoga poznavao te da je bilo dovoljno da jedna osoba naglas kaže i čitav grad bi znao da je Marin otvorio studio.

- U profesionalnim studijima tada je bilo od 13 do 16 KM sat snimanja. Ja odlučim da stavim četiri marke sat i ubijem posao. Sarajevo je tada bilo centar Jugoslavije što se tiče muzike. Posao je cvjetao, za nekoliko mjeseci sam razvio posao da sam zarađivao i maminu plaću i tatinu penziju i plus još 300 maraka - ponosno govori Meštrović.

Rat u Sarajevu

Ipak, zbog rata i okupacije Sarajeva, njegov san o studiju morao je malo pričekati. Na adresi na kojoj nas je ugostio Marin je proveo čitav rat. A upravo Trg heroja u naselju Hrasno bilo je česta meta napada.

- Taman sam kupio profesionalni magnetofon, miksetu, sintesajzer, konačno sakupio pare. Studio smo rastavili, a stvari odnijeli u podrum. Stan je granatiran dva puta, sreća da smo živi izašli. Otišli smo u prazan stan na nižim spratovima. Tu mi se tata razbolio, pukao mu je čir. Jesen je bila 1992., bili su jaki napadi na trg da osvoje. Ovdje je bila prva linija i jednostavno nismo mogli da ga odvedemo u bolnicu. Kada su kupili ranjenike, pokupe i mog tatu. Ali, nažalost, bio je strastveni pušač, imao je i astmu, pa čim je primio narkozu, umro je - ispričao nam je Meštrović.

Marin, nakon smrti oca, ostaje s majkom koja je bila šećeraš i borba se nastavljala.

- Električari koji su održavali struju za štab vojske bili su ispod mog stana. I Voji, električaru, plakao sam kako mi je mama bolesna, kako ne znam šta da radim. On mi provede jednu žicu i tako sam dobio struju. Volim se našaliti da sam na jednoj Vojinoj žici izgradio imperiju. Cilj mi je bio da otvorim najbolji studio što mogu i to mi je dalo snagu da preživim u ratu - sjeća se Meštrović.

Nisam imao ništa

Nakon rata i opsade Sarajeva, Marin se vratio u svoj stan, renovirao ga i pretvorio u studio.

- Nisam imao ništa tu osim studija. Nije mi bilo bitno ni gdje jedem ni gdje spavam. Bilo mi je bitno da imam studio. Ja sam konstruktivac, ne destruktivac. Ne mogu ne raditi ništa. Sve što radim pokušavam da izvučem iz toga najbolje što mogu. Za moje sociološko i zdravstveno stanje ovo je najbolje što sam mogao u tom trenutku uraditi. Ipak, trebao mi je i prostor za privatni život. Tako sam odlučio kupiti stan do sebe. Sreća me potrefila da su ga ljudi i prodavali - radosno govori Marin.

Harisu nikad nisam zahvalio

Marin i njegovi roditelji željeli su da on pohađa „normalnu“ školu, pa je tako Marin završio tadašnju Osnovnu školu „Ivan Goran Kovačić“, današnju školu „Hrasno“.

 - Imao sam vrlo finu učiteljicu. Moja raja iz razreda me je prihvatila. Imao sam jednog prijatelja koji je išao sa mnom iz učionice u učionicu, zvao se Haris Skorupan. Umro je 2012. godine. Jako mi je žao, nikad mu nisam zahvalio, ali takav je život - ističe Meštrović.

Druga majka

Marinu već 22 godinu veliku pomoć i podršku pruža Jefimija Selmanović, koju su zaposlili prvobitno kao kućnu pomoćnicu, ali...

- Ona mi je kao druga mama. Brine se o meni i već 22 godine smo zajedno - ističe Meštrović.

S obzirom na to da je veliki ljubitelj životinja te da trenutno ima dvije mačke Đorđeta i Miljanu, Marin nam je rekao da je već tri godine vegetarijanac.

- Vegetarijanac sam, ne želim da jedem ništa što ima oči. Kako možeš jesti. Od kako sam postao vegetarijanac, mnogo se bolje osjećam - iskren je Meštrović.