Da smo već odavno zaboravili biti ljudi, legendarni Zoran Kostić Cane (54) ponovio je nekoliko puta u intervjuu za “Dnevni avaz”. Frontmena kultnog srbijanskog benda “Partibrejkers” zatekli smo u šetnji. 

Upijao je, kaže nam, nakon dugo vremena, prve sunčeve zrake ove godine. Omeli smo ga u tome, ali mu, kaže, nije smetalo.

Tradicija u Sarajevu

Govorio je za naš list uoči koncerta u Sarajevu, koji je zakazan za 29. mart u klubu “Cinemas”, gdje su “Partibrejkersi” nastupili prije tačno godinu. Zanimalo nas je mogu li upravo zbog toga svirke ovog kultnog benda u našem gradu postati tradicija...

- Samim tim što postojimo, to je tradicija, samim tim što dolazimo ponovo u Sarajevo, to je tradicija, na teritoriju regiona gdje nema pozitivne tradicije. A mi se trudimo da podržavamo sve u duhu pozitivne tradicije. Ovdje je trenutno lijepo vrijeme i to je najvažnije. Radujemo se proljeću, sve ostalo je manje važno u odnosu na trenutak u kojem te sunčeve zrake miluju po licu – zadovoljno nam kaže Kostić.

Čini mi se da Vam je malo potrebno za sreću.

- Tako je, naravno. Zamislite da mi treba mnogo za sreću negdje gdje nema ništa. U suprotnom, ispada kao da zavisimo jedni od drugih, a ustvari, najviše zavisimo od sebe. Živjeti normalno i sretno samo je stvar treninga.

Za “Partibrejkerse” često važi da je grupa koja je karijeru izgradila bez kompromisa i ostala dosljedna sebi. Koliko je to bilo teško?

- Dosljednost je na ovim prostorima veoma teško postići. Vratio bih se na onaj haotični odgovor od početka intervjua. Na Balkanu, gdje se sve uništava, gdje je sve krajnje deplasirano, ostati na svom pravcu velika je stvar. Kad pogledamo tu drugu stranu i šta ona nudi, kako da ne budemo beskompromisni? Pa, nećemo, valjda, da se prodamo za tuđe pomije? Velike su stvari u pitanju, ali kad se uradi, na koncu ispadne da je to tako trebalo.

Između dva zla

Znači li to da treba biti hrabar u životu?

- Uvijek treba imati hrabrosti, a ne treba se samo opravdavati. Ljudi uvijek govore da nemaju hrabrosti ili snage za nešto, a to nije istina. Čovjek ne poznaje sebe. U sebi ima mnogo toga što ne zna da ima. Uvijek može da se iznenadi, negativno ili pozitivno, naravno. To je ta dosljednost o kojoj govorimo. Ovo je prevarantski svijet, koji funkcionira po principu “ja tebi, ti meni, dođem ti kasnije”.

Na koncu, da zaključimo, jesmo li zaboravili biti ljudi?

- Jesmo, to je tako. Nemam šta dodati ni oduzeti. Ko hoće tako da živi, eto mu, ko neće, eto mu. Sve postoji, samo je stvar izbora. Misliš da će ti nešto više donijeti, a manje odnijeti, a čovjek ne zna da, zapravo, živi između dva zla. Ali, lijep je dan, šetaš i udišeš i vrtiš fotosintezu i to je važno. A kuda danas ide civilizacija, pa to je tako očito.

Ko će narodu doskočiti

 Pratite li situaciju u regionu ili se pokušavate skloniti od svega što Vas zamara?

- Ovo drugo, moram vam priznati. Nakon toliko godina, sve je već viđeno, ali normalno da sam uvijek na strani slabijeg, ali taj slabiji mora da pazi šta priča. Znate šta, prvo treba da nađemo narod. Ma, ne, narod ima svoju izreku, a ona glasi: “Ko će narodu doskočiti!”

Spasit će se onaj ko bude imao ljubavi

“Zamjena za ljubav” naziv je jedne od pjesama “Partibrejkersa”. Postoji li zamjena za ljubav?

- Kod raznih ljudi postoji, ali u biti, ništa od toga nije tako vrijedno kao sama ljubav. Može nešto da ti zamijeni ljubav za kratku stazu, ali u principu, ljubav je ljubav. Ko bude imao ljubavi, taj će se spasiti.

Kazao je...

Vrijeme nas totalno okreće naopačke, to je vrijeme veoma opasno.

Energija i iskrenost, to su jedine stvari koje će nas ispratiti s ovog svijeta. Traženje ljubavi, ne pristajem na kapitulaciju.

Živim u Zrenjaninu, odakle se ljudi iseljavaju, gdje ne možeš vidjeti tragove života, slučajno možeš sresti ljude. Ne možeš ostati ravnodušan na to.

Imam osjećaj kao da živimo u tragovima iščezle civilizacije.