25 GODINA POSLIJE

Brus Dikinson ne priča sa mnom

Otvorio izložbu fotografija “Moving Forward” u okviru Modula memorije

Razgovarala: Nerma AJNADŽIĆ

22.4.2019

Alesandro Elena (Allesandro, 44), odnosno Aleks (Alex), kako se počeo zvati odavno, jedan je od članova benda koji je 1994. godine svirao bubnjeve s Brusom Dikinsonom (Bruce Dickinson) u opkoljenom Sarajevu. I dalje je u svijetu muzike, ali se bavi produciranjem. Bubnjeve svira, ali ne često.

 Ljudska mudrost

Ovaj Italijan s adresom u Los Anđelesu, nakon svirke koja je promijenila život brojnim Sarajlijama, vraćao se nekoliko puta u bh. prijestonicu, jer je ovaj grad, kako kaže, promijenio život i njemu. Akter je i dokumentarca “Scream For Me Sarajevo”, koji govori upravo o nastupu u opkoljenom gradu. Ovog puta povod za dolazak je njegova izložba fotografija “Moving Forward”, otvorena u okviru programa Modul memorije. Novac od prodanih fotografija namijenjen je za liječenje djece od raka u BiH.

Ekipu “Dnevnog avaza” ugostio je u unajmljenom stanu u centru grada, a uz kafu nam je govorio o izložbi, prisjetio se najznačajnije svirke u njegovom životu, svega onoga što je vidio i čuo tada, ali i o odnosu s Brusom Dikinsonom.

- Tražili su mi da napravim izložbu ovdje, u Sarajevu, i razgovarao sam s Jasenkom Pašićem o tome koje bih fotografije trebao pokazati. Napravio sam mnogo fotografija Sarajeva i njegovih ljudi i odlučili smo uvrstiti neke od njih, ali i napraviti retrospektivu mog rada. Mnogo putujem i uvijek nastojim ići u mjesta koje ljudi zovu zemljama trećeg svijeta, ali ja ih ne zovem tako. Uvijek ima mnogo mudrosti u ljudima koji žive u uvjetima smatranim siromašnim, jer moraju preživjeti. To su moji osnovni subjekti kad fotografiram – kaže Elena.

Obišao je skoro cijeli svijet, a ističe da je za fotografa teško izabrati koje radove pokazati, jer ima mnogo subjektivnosti.

- Fotografijom sam se počeo baviti prije sedam godina i sam sam sve naučio. Dok budete obilazili izložbu moći ćete iskusiti ono što sam ja vidio tokom putovanja. I, naravno, napisali smo kratki opis za svaku od slika. I to na Kubi. Tamo imate mnogo vremena da radite stvari koje ovdje ne možete. Nema interneta ni distrakcije. Znate da je Ernest Hemingvej (Hemingway) otišao na Kubu i tu se i ubio. Razmišljao sam o tome kako ga razumijem zašto je došao tu. I ne, nisam pomislio da se ubijem – govori nam kroz smijeh Aleks.

Dodaje da je Sarajevo izabralo njega za izložbu.

- Ovo je poklon od ovog grada i ljudi za ono što sam uradio za Sarajevo. Ali, ja nisam učinio ništa, već je Sarajevo uradilo nešto meni. Kad sam došao ovdje, imao sam 19 godina i to iskustvo mi je u potpunosti promijenilo život. Nakon što vidiš sve to i pričaš s ljudima koji žive pod opsadom, shvatiš da u životu, ustvari, ništa nije bitno. Glupo je žaliti se na nešto, brinuti se... Sarajevo je izbrisalo svaki strah koji sam možda imao u sebi. Naučilo me da živim lijepo svakog dana i da se uvijek smijem. Jer, kada sam došao ovdje tokom rata, nisam imao ništa osim osmijeha za ljude. To mi je dalo snagu, jer ako se možeš smijati u takvim situacijama, onda se moraš smijati svakog dana – kaže Elena.

Ističe da je njegova veza s glavnim gradom BiH posebna.

- Sarajevo je bilo poput okidača za sve lijepe stvari koje su mi se desile. Da nisam došao ovdje poslije 20 godina, ne bih se ponovo spojio s Trevorom Gibsonom ili se upoznao sa produkcijskim partnerom s kojim sam napravio šou s kojim sam otišao na Kubu, gdje sam upoznao suprugu. I to je čudno, ali kad god dođem, osjećam se kao kod kuće. Mnogi mi kažu: “Hvala”, ali sve što sam ja učinio je odsvirao, a vi ste mene naučili toliko toga o životu. I ja to prenosim po svijetu. Znate onu izreku: “Sve se vraća, sve se plaća” – kazao je Elena.

Sada, kad se prisjeća te 1994. i dolaska u ratom zahvaćenu zemlju i njen glavni grad, Aleks ne krije emocije.

- Sve se to desilo vrlo brzo. Tada sam živio u Londonu. Doslovno smo navečer dobili poziv da idemo u Sarajevo sutra i mi smo pristali. Znao sam gdje je Sarajevo i znao sam mnogo o tom gradu, jer sam uvijek bio veoma zainteresiran ne samo za historiju nego i za konflikte ovdje, znatiželjan da otkrijem šta tjera ljude da počine takva ubistva. Kad sam došao te 1994., istovremeno se dešavao genocid u Ruandi. Ono što vidite na vijestima, nikad nije realnost onoga što iskušate u stvarnom životu. Za mene je to bila šansa da napokon vidim stvari o kojima sam do tada čitao u knjigama – prisjeća se Aleks.

 Osjećaj bespomoćnosti

S dozom tuge i boli prisjetio se trenutka kad je prvi put čuo oružje.

- To mi je bio prvi put da čujem pucnje. To je bilo ludo, jer je to nešto što ne možeš zamisliti. Prvu noć u Sarajevu spavao sam s vrećama pijeska na prozorima, a rupa na zidu od metka bila je pored moje glave. Legneš da spavaš i čuješ oružje i pucnje. To je jedna od stvari kojih se sjećam. I vozanje po gradu, pored pijace Markale, vidiš pijacu, a nema ljudi. Sjećam se i odlaska u sirotište. To je jedina zgrada koju sam vidio da nije previše oštećena od metaka. Jednoj djevojčici unutra ubili su roditelje ispred nje i stalno je plakala. Uzeo sam je i tada je prestala. Čak i sa svojih 19 godina htio sam je usvojiti, ali je to bilo nemoguće. To su stvari koje su me doticale. Kad neko iskusi teror, to ostaje s vama veoma dugo. Vidio sam to u mnogim mjestima gdje sam putovao. Trauma ostavi ožiljak. Za mene je to sve bilo tužno, jer sam se osjećao bespomoćno. Kad sam se vratio u London, mislim da sam imao PTSP, jer godinama nisam ni s kim o tome mogao pričati – rekao je Elena.

S članovima benda u stalnom je kontaktu, osim s Brusom Dikinsonom.

- Brus ne priča sa mnom. Ne znam ni ja zašto, ako ga vidite, pitajte ga. Recite mu i da me nazove. Javio mi se na poziv kad sam mu javio za dokumentarac “Scream For Me Sarajevo”, a sada ne govori sa mnom, ne odgovara na moje mailove. Ja sam vrlo iskren čovjek. Javljao sam mu se, pisao mailove, ali nije odgovarao. Dođe u Los Anđeles i ne javi se. Mislim da se plaši mene, jer sam jedina osoba koja se ne plaši njega, koja ga tretira kao ljudsko biće, a ne kao zvijezdu. Ipak, volio bih znati šta je. Sarajevo je jedina stvar u Brusovom životu koju je uradio da je dobra i da znači nešto – smatra Aleks.

 Ljepše mjesto za život

- Najteže mi je palo što Rim nije toliko daleko odavde. Nevjerovatno je to da, kad nešto ne utječe na tebe direktno, ni ne zanima te. Kad bi svijet bio osjetljiviji na stvari poput te, bilo bi ovo mnogo ljepše mjesto za život – iskren je Aleks.

 Običan sam čovjek

- Kad me ljudi tek upoznaju, znaju biti nervozni, ali shvate da sam običan čovjek. Nemam auto ni vozačku, ne kupujem fensi odjeću, ne družim se s idiotima u Holivudu... Čak i tada mi je bilo bitno da pričam s ljudima, ali nisam govorio engleski baš dobro pa većinu nisam ni razumio šta su mi govorili. Moje iskustvo zasnivalo se na tome da gledam ljudima u oči i prema tome da procjenjujem situaciju – kazao nam je Elena.

 Lud sam bio

- Sjećam se čudnog osjećaja bespomoćnosti. Vi ste ovdje to doživjeli i proživjeli. Poslije koncerta sam shvatio da je moje prisustvo ovdje usrećilo ljude. Svi su me pitali zašto smo došli, jer oni svi pokušavaju pobjeći. Bilo je teško izbaviti nas iz grada, a kad smo stigli do Splita, ja sam ostao s organizacijom “Serious Road Trip”. Želio sam otići u London, završiti obaveze, a onda se pridružiti njima. Želio sam se vratiti u Sarajevo. Ali, tada se rat i završio. A da nije, bio bih ovdje. Eto, toliko sam lud bio – iskren je Aleks.

Vlasnik autorskih prava © avaz-roto press d.o.o.
ISSN 1840-3522.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.