Milica Kemez ispričala je ''zadrugarima'' potresnu životnu priču o tome kako je od treće godine živjela u hraniteljskoj porodici narednih 11 godina. 

Ispričala je kako je trpjela nasilje, da nije znala da joj je biološka majka preminula i to kako se odlučila boriti za sebe i svoju sestru. 

- Svi koji su išli u osnovnu školu znali su da uvijek ima tema za pismeni, o mami i tati. Djeca su me nazivala "domkinjom". U toj kući gdje sam živjela, ne znam kako je Centar za socijalni rad dozvolio da jednoj ženi, koja je psihički nestabilna, agresivna, koja nas je držala u toj kući... Ako mogu da nazovem nekim ispiranjem mozga. Bili su tu brat i sestra, oni su bili blago retardirani. Tu sam provela 11 godina. Ona nam je non-stop govorila da su nas ostavili, gajila je mržnju prema roditeljima, da to ne treba nikad da se oprosti, da je to katastrofa. 

Nisam znala 11 godina ko su meni roditelji. Klela sam svoju majku što me ostavila. Ta žena nas je brutalno tukla za neke stvari koje su mizerne, dječije i hoću da kažem djeci koja imaju roditelje, treba da cijene ono što imaju... I treba da budu sretni što ih imaju, to smatram najvećim bogatstvom koje jedan čovjek može da ima. Sve ostalo je prolazno. Konstantno sam morala da se susrećem s temom i pitanjem: "Odakle su mi roditelji." Ovo mi je trenutno najteži put da pričam ovo, jer pričam javno. Prosto, nisam mogla da pobjegnem od toga. Ja sam u životu uvijek gledala na ono što imam i trudila sam se da ljudi to ne znaju. Mnogi ljudi koji me poznaju, ne znaju moju životnu priču i ne želim da mi neko lijepi etiketu - rekla je Milica. 

Njena sudbina je pogodila sve učesnike koji su shvatili koliku sreću i podršku imaju od svojih najbližih, otkrila je i zašto nije tužila ženu koja ju je fizički i psihički maltretirala godinama. 

- Žena mi nije dozvolila da idem na maturu, ni da upišem školu koju sam htjela. Omalovažavala me je, govorila je da sam glupa i da ništa od mene neće biti. Držala nas je zatvorene. Izašli smo od nje nakon što je moja sestra poslala pismo Centru za socijalni rad. Postalo je sve kritično, kupali smo se u buretu, nije bilo vode, kupali smo se kišnicom. Došli su u školu po mene da me pitaju je li to istina, ja sam potvrdila. 

- Odveli su me u prvu hraniteljsku porodicu dok ne završim srednju. Svi su znali da nas ta žena maltretira, niko nije reagirao. Imala sam strah od te žene, nisam željela da je tužimo, tada sam imala 14 godina. Ja smatram da je to nekažnjeno i znam da mnoga djeca prolaze pakao u tim hraniteljskim porodicama. Smatram da je to biznis - ispričala je Milica. 

Poslije teške ispovijesti priznala je da je slučajno upoznala brata, a ostale članove porodice je vidjela nakon smrti oca.