Legendarni rok muzičar, tekstopisac i pisac Zoran Predin (61) nastupit će 6. marta u zagrebačkoj dvorani “Vatroslav Lisinski”. Sa muzičarima Zagrebačke filharmonije izvodi, kako su to nazvali, “Počasni krug”.

Moja radoznalost

Slovenac koji je svojom muzikom utjecao na mnoge generacije, već odavno ruši sve barijere, kako jezičke, tako i geografske.

U kratkom, ali poučnom razgovoru za “Dnevni avaz” frontmen “Lačnog Franca” govorio je o vremenima kad je počinjao i o usponu novog vala, dočekivanju i ispraćanju trendova na sceni, djeci i unucima...

U “Lisinskom” nastupate 6. marta. Postoji li mogućnost da dođete u Bosnu i Sarajevo?

- S najvećim zadovoljstvom ako bi Sarajevska filharmonija bila zainteresirana za takvu vrstu saradnje.

Kad se kaže “počasni krug”, to asocira na nešto što je posljednje. Je li u Vašem slučaju počasni znači i posljednji krug?

- Ne. Mislim da će biti još krugova. Ovaj je počasni, jer je za mene zajednički nastup sa Zagrebačkom filharmonijom velika čast pa se osjećam pobjednikom. A zna se, samo pobjednici imaju pravo na počasni krug.

Proslavili ste 40 godina karijere, a 40. album je “Zoran pjeva Arsena”. Prosjek - album godišnje. Uz sve nastupe, snimanja, gostovanja i pisanje knjiga... kako to uspijevate?

- Najveći razlog je moja radoznalost. Osjećao sam potrebu da se oprobam u različitim žanrovima. Snimao sam pop, etno, šansone, “gypsy swing”, “indie rock”, akustični rok… U ovom broju izdanja ima i mnogo različitih kompilacija. Ali, svake druge godine sam objavio novi autorski album. To stoji. Razlog - volim to što radim.

Za nekoga ko je krenuo u vrijeme glorificiranog novog vala muzike, održali ste se uprkos trendovima. Možemo li reći da ste pokazali visok nivo otpornosti i uspjeli se održati među omiljenim muzičarima?

- Zapravo, krenuo sam 1979., kad se rađao novi val. Glorifikacija je počela krajem osamdesetih. Moja publika su srodne duše svih uzrasta, od moje generacije pa do najmlađe. Mi koji želimo živjeti do smrti, radoznali, nepredvidljivi i žedni novosti.

Ostali smo isti

Vaše pjesme, poput “Ne mi dihat za okovratnik” i “Praslovan”, kada su nastale, bile su društveno angažirane. Koliko su danas aktuelne?

- “Praslovan” se, nažalost, već dvaput obistinio. Nažalost, nije jedina pjesma koja je predvidjela tužne posljedice nacionalizama i uvođenja kapitalizma u naše krajeve.

Nastupali ste i nastupate po cijelom prostoru bivše Jugoslavije. Kako doživljavate ove prostore danas?

- Za mene i za moje prijatelje ništa se nije mijenjalo, osim nepotrebnog čekanja na granicama. Mi smo ostali isti. Zapravo, još se više volimo. 

U jednom od intervjua, za djecu i unuke ste rekli da su Vam olimpijske medalje, ali i da Vas unuci zovu imenom. Koliko ste bili strog roditelj, a koliko su Vas unuci smekšali?

- Pa, nisam bio baš strog, možda više redoljubljiv. Moja se kriza srednjih godina nije manifestirala kupovinom “leather” jakne i motora niti promoviranja trideset godina mlađe ljubavnice, već mi se dogodilo nešto mnogo gore. Počeo sam pospremati za sobom. I ne samo za sobom. Počeo sam pospremati za drugima. Grozno.