Emina Selimović porijeklom je iz Srebrenice i Bratunca s adresom u Americi, gdje sve značajnije plovi košarkaškim vodama. Već je cijenjena i neizbježna na parketu za svoj tim, a van terena uspješna je i u modeling vodama u koje je ušla sasvim slučajno.

Poseban fokus

Zašto baš košarka, a ne neki drugi sport?

- Prvo sam se okušala u gimnastici i odbojci. Zbog moje visine, otac Edin me je ohrabrio da počnem igrati košarku. Rekao je da treniram jedan mjesec, a nakon toga da odlučim da li želim nastaviti. Čak ni danas ne znam kako se to desilo, ali ta tranzicija od gimnastike do košarke bila je mnogo lakša nego što sam mislila. Nisam sigurna da li je to bio moj talent ili moj trud na košarkaškom terenu izazvan očevim ponavljanjem da samo najbolji zaslužuju medalju, a ne svi koji učestvuju.

U kojem klubu igrate i koje su Vam dalje ambicije?

- U posljednje četiri godine igrala sam za McDowell, Erie Pennsylvania i dva klupska tima iz Klivlenda, Ohaja i Pitsburga. Učestvovala sam na velikim nacionalnim turnirima. Ono što je važno za ove velike turnire je da treneri dolaze na ove sportske manifestacije i regrutuju igrače. Na jednom od tih turnira sam i ja dobila ponudu da igram za jedan koledž koji je na višem levelu, Division 1.

Bavite se i modelingom?

- Radeći na košarkaškoj karijeri privukla sam pažnju lokalnih profesionalnih fotografa i lokalnih biznismena, koji su tražili da promoviram njihove proizvode. Tako u slobodno vrijeme kada nisam u školi, na poslu ili treningu, bavim se modelingom iz hobija, a usput i nešto zaradim.

Način života

Koliko ste vezani za Bosnu, koliko često dolazite?

- Moji roditelji i sestra stigli su u Ameriku iz Bosne u 2001. godine,  a ja sam rođena u novembru 2002. Roditelji su mi uvijek pričali o ratu i genocidu u Bosni i Hercegovini i njihovom životu u Bratuncu i Srebrenici prije i tokom agresije. Ono što su preživjeli tokom agresije i gubitkom svojih najbližih, odredilo je način njihovog, ali i mog. S porodicom dolazim u Bosnu svakih nekoliko godina. Uvijek posjetimo Memorijalni centar u Potočarima. Čitajući knjige onih koji su preživjeli genocid, gledajući dokumentarne filmove o ratu u BiH, i ono najbitnije, priče mojih roditelja o njihovom preživljavanju bili su mi osnova što sam se odlučila da u školi, šaljem poruke mojim sugrađanima, Amerikancima o onome što se dogodilo u BiH.

Pratite li bh. košarkašice koje su nedavno napravile uspjeh i kvalificirale se na Eurobasket?

- Moram biti iskrena i reći da u prvih nekoliko godina kao srednjoškolka nisam mnogo pratila bh. reprezentaciju, međutim od kada sam dobila ponudu koledža da igram košarku na jednom višem levelu, od tada počinje moj veći interes za žensku košarku u BiH. Drago mi je da se naša reprezentacija poslije pobjede nad Švicarskom plasirala na Eurobasket nakon pauze od 22 godine. I da, naravno želja svakog mladog sportiste, uključujući i mene, je da jednog dana vidim sebe u dresu nacionalnog tima. U svakom slučaju želim našim košarkašicama veliki uspjeh na Eurobasketu.

Veličina Bosne

- Najviše volim ljubav i porodičnu atmosferu koju imaju ljudi u Bosni i Hercegovini. Svi su kao jedna porodica, čak i stranci. Svi se odnose s poštovanjem, a komšije su nam prvi prijatelji. To je veličina Bosne. Mi ćemo zaštititi jedni druge bez obzira na sve. U Bosni je to sve nekako drugačije postavljeno, ali naravno to ne znači da mnoge stvari od životnog značaja ne bi trebalo popraviti – ističe mlada košarkašica.