Nora Lefa, Sarajka s adresom u Atini, umjetnica je osebujnog  stila koja ovih dana sprema zanimljiv projekt koji će predstaviti u rodnom gradu. Ova arhitektica i profesorica  za „Avaz”  je govorila o zanimljivom performansu koji je radila s građanima Sarajeva u sklopu “Art Colony” te radu sa svojim grčkim studentima.

Rad građana

-Volim početke, tiho je, kao pred buru. Trenutno radim na  dušama studenata  onako suptilno samo da nešto ne pokvarim što zahtjeva puno rada i na sebi. Spremam se polako za “Sarajevsku zimu”  jednim projektom koji dolazi iz Grčke ovog puta i spremam knjigu bosansko izdanje “Opet Sarajevo”  koja je već izdata u Grčkoj.

Imali ste zanimljiv performans koji ste radili u koheziji s građanima Sarajeva, a koji je predstavljen u Hanikahu.

-Svratila sam u atelje Adisa Lukača,  pitam ga: “Gdje večeras naći glinu jer sutra odoh prvim tramvajem da s putnicima vajamo stvarnost?”. Hoću da zapečatim dodir s ljudima, onaj dodir koji nam je odnijela pandemija. Dakle, bio je to još jedan rad građana Sarajeva. Ostao je ukus, ostalo iskustvo, ali ovog puta ne samo ti tragovi već su to pravi  utisci toplog dodira koji su se stegli i ostali tu.  Poenta nije u tome prikazati  objekt već auru koja se krije iza objekta, da otvori priču, da podstiče fantaziju.

Duboki uzdah

Živite u Atini, ali i dalje ste vezani za Sarajevo u kojem ste odrasli. Koliko je važno ne izgubiti tu nit i spoznaju odakle smo počeli?

-Svugdje sam rasla a i dalje rastem. Nisam nikada prestala živjeti u Sarajevu, gdje god se nalazila. Lijepo je posmatrati Sarajevo iz daleka, iz Atine, sa Krita iz  Pariza još je ljepše  “stvarnije”  po Platonovoj stvarnosti. Sarajeva ima svugdje, svaki dan ga prepoznajem u Atini u zaljubljenosti, u nekim pogledima, osmijesima, u nagonu i širini dubokog uzdaha.

Također, radite kao arhitektica.

- Radim na raznim projektima i po ostrvima i Atini, to su  projekti teatra, muzeja, hotela, radnih prostora, privatnih kuca, čak  željezničke stanice. To ti je kao da imaš više života u ovom jednom. Prekrasno. Smanjiš se i uđeš u svim tim crtežima i scenarijima, živiš te njihove živote. 

U životu i umjetnosti ste beskompromisno svoji, odlučni i buntovni, ali nikada patetični, koliko je važno očuvati sebe i živjeti po mjeri duše?

- Čudan je taj balans, što si više svoj i buntovniji, što se više držiš svog puta svog sna to više treba kompromisa u nekim stvarima. Apsolutna je dužnost sačuvati sebe i radi ljudi oko sebe do luksuza da totalno odletiš poludiš, jer tada možeš doći u rizik i skrenuti sa puta duše.

Svojom umjetnošću razbijate šablone, i što je najvažnije trajete. U čemu nalazite inspiraciju?

- U ljubavi.

Popneš se na katedru…

- Na Kritu na Arhitekturi sada sam gost profesor, imala sam čast da dobijem stalnu poziciju profesora na Likovnoj akademiji u gradu Janeni u Grčkoj. Mislim da sam uvijek željela prenositi znanje, to je izgleda gen koji sam naslijedila od mojih roditelja koji su predavali i bili humanisti. Izazov je predavati,  popneš se na katedru svi su pogledi uprti u tebe i čekaju kao dirigent pred nastup. Predavati je velika odgovornost, prvenstveno moraš raditi na sebi u svim pogledima.