Danijel Popović (67) 1983. godine s pjesmom „Džuli“ predstavljao je Jugoslaviju na Evroviziji. Iako ima evrovizijskih pjesama koje su preko noći pale u zaborav, „Džuli“ je istinski hit koji traje i dan-danas.
Danijel Popović, koji je rođen u Podgorici kao Milan Popović, već 17 godina živi u Sloveniji sa četvrtom suprugom, bavi se muzikom, no „Džuli“ je ostala pjesma po kojoj ga prepoznaju.
U intervjuu za „Avaz“ Popović je govorio o pjesmi koja ga je proslavila, karijeri, privatnom životu i drugim zanimljivim temama.
Titogradsko proljeće
Obilježavate 40 godina pjesme "Džuli" i 50 godina karijere. Zvuči nevjerovatno.
- Obično znam reći: "Dok dlanom o dlan!", i uistinu je tako. Prošlo je kao za tren.
Pola stoljeća je tačno otkako sam, tada sedamnaestogodišnjak, odnio pobjedu na festivalu „Titogradsko proljeće“ sa svojom autorskom kompozicijom "Plači". To je jedna tužna i nježna šansona i u potpunosti je moja: tekst, muzika, aranžman.
Kao predstavnik „Titogradskog proljeća“ učestvovao sam potom na festivalima u Jajcu i Maglaju.
Prošle godine je Maglajski festival proslavio pola stoljeća postojanja i upriličio veliku izložbu fotografija iz svoje arhive. Te 1974. godine nastupali smo Slađana Milošević, Goran Gerin i moja malenkost.
Sjećam se tog Maglaja kao da je jučer bilo. Mjesto posebnih slika i mirisa, ne veliko, ali je iznjedrilo velika imena.
Ove godine je, pak, tačno 40 godina otkako sam, kao solo muzičar, prisutan u diskografiji te 40 punih od mog nastupa na Eurosongu u Minhenu s pjesmom "Džuli".
Kako ćete obilježiti ove impozantne brojke.
- U pripremi je novi materijal koji radim u saradnji i uz podršku „Croatia Records“.
Ovo je materijal za koji znam reći da me vraća mojim počecima: šansonjera i baladera.
Želja mi je da predstavim publici pravog sebe - zrelog, kompletnog autora. Pjesme su istinite i svaka nosi jednu posebnu emociju. Iskrene su i mislim da će baš zato doprijeti do publike na način kako ja i priželjkujem.
Iskreno se nadam da će publika uživati u ovim pjesmama barem onoliko koliko sam ja uživao stvarajući ih. Znam reći, onako metaforično, da sam kao vino odležano u boci u vinskom podrumu, prošlo je jedan proces zrenja, te da je sada došlo vrijeme da se boca otvori i da se gušta. Treba se prepustiti i osjetiti punoću ukusa.
Opomena i krik
Pomenuli ste da ste 1974. u Maglaju imali jedan od prvih nastupa. Kakve su Vaše veze s Bosnom i Hercegovinom?
- Tačno je. Kao što sam napomenuo, u Maglaju sam predstavljao „Titogradsko proljeće“, kao gimnazijalac. Još sam bio Milan Popović. Bosna i Hercegovina me je uvijek dočekivala otvorenog srca i duše i nepresušna je inspiracija svakog muzičara zbog bogatstva prirode i kulture. Tu se spajaju Istok i Zapad i čini se možeš se u jednom koraku naći na drugom kraju svijeta.
Postoji li Džuli u stvarnom životu i ko je ona?
- "Džuli" je uistinu Angela Pansegrau, moja prva ljubav. Jedna nježna 15-godišnja djevojčica s kojom sam se upoznao u Bečićima, gdje sam to cijelo ljeto svirao na terasi hotela "Belvi".
Njeni roditelji su me posmatrali izvjesno vrijeme. Ja toga nisam bio svjestan.
Vidjeli su da sam mirne prirode, povučen, da nemam običaj ostajati i piti, da ne pušim, da ne jurim po plažama po cijeli dan. Angelin tata mi je prišao i doslovce mi dao dozvolu da se zabavljam s njegovom kćerkom, ako se i ona meni dopada onako kako sam se ja dopao njoj.
To je za mene, mladog i odraslog u jednoj prilično patrijarhalnoj sredini, bio kulturološki šok. Nezamislivo. Kod nas u Crnoj Gori, tada, u to vrijeme moje mladosti, ako bi neku djevojku vodio za ruku i bio s njom, podrazumijevalo se da imaš ozbiljne namjere. Da kratko kažem - da ćeš je ženiti!
Današnjim mladim ljudima to je nepojmljivo.
Vi ste danas u četvrtom braku?
- U Sloveniji, gdje živim posljednjih 17 godina, a da napomenem, još uvijek nemam državljanstvo, već samo status rezidenta, sam našao svoj mir. Moja sadašnja supruga Aleksandra i ja zasnovali smo svoj odnos na međusobnom poštivanju i razumijevanju. Ljubav je prisutna od prvog dana, ali je prijateljstvo ono što nas vezuje još i više. Ona je moja podrška, a ja njena.
Biste li opet voljeli otići na Evroviziju?
- Uvijek sam govorio da je za svakog muzičara s ovih prostora Eurosong najbolji put za neku evropsku karijeru. O, da. Volio bih to! Svake godine sam slao pjesme za neki od nacionalnih izbora. Tako je bilo i ove godine. Poslao sam pjesmu za hrvatski izbor pjesme za Evroviziju 2023. - Dora. No, nisam ušao iako je pjesma odlična.
Pjesma "Kano, Kastigan" je i muzički i tekstualno izvrsna i intrigantna. Nosi jednu priču. Kastigan sam ja. Neko ko je, ne rijetko, stigmatiziran, a bez razloga i bilo kakvih dokaza. Neko za čije se ime vežu razne kontroverze. Obilježen nečim nepravedno. Zato je pjesma opomena, priča, krik.
Koliko smo smjeli da sudimo drugima, ne obuvši pri tome njihove cipele i ne gazeći istim stopama.
Lako je suditi. Najlakše rušiti. Mnogo je teže razumjeti, ostati i opstati.
Skroman čovjek
Prije desetak godina javno ste govorili da ste na rubu siromaštva. Kako danas živite?
- Ta priča je potpuno neistinita. Upravo potvrđuje sve prethodno. Još jedan biljeg.
Zapravo, ja sam u jednom intervjuu pričao o položaju umjetnika uopćeno. Rekao sam da smo mi umjetnici zapravo na margini društva. To je ono o čemu je pjevala i Konstrakta, zar ne!?
Umjetnica mora biti zdrava! Koliko je istine tu sabijeno. Onda su novinari tu moju izjavu izvukli iz konteksta priče i osvanuli su napisi u novinama: "Od zvijezde do socijalnog slučaja!"
Oni koji pišu o nečijem životu ponekad bi, s ovom zrelošću mislim, morali zastati i bar se zapitati kako će napisano utjecati na život te osobe. Mora li sve biti senzacionalistički izvučeno iz konteksta?
Ja sam po prirodi skroman čovjek. Proputovao sam svijet i svašta doživio, a ostao sam, čini se, nekako jednostavan. Više puta sam počinjao život iznova. Od nule, hajmo to tako reći.
Pored talenta za muziku, ja sam neko ko umije izrađivati namještaj, reparirati ga, umijem popravljati automobile. Neke sam prepravljao po svom ukusu, to mi je pasija. Umijem popraviti ponešto u kući.
Svaki svoj prostor, bilo da je stan ili studio, uređivao sam većinom sam. Pedantan sam, esteta.
Rad me psihički odmara.
Ko su, prema Vašem mišljenju, najveće muzičke zvijezde na ovim prostorima?
- To je pitanje na koje zaista nije lako odgovoriti, a i nisam ja baš prava adresa za to.
Promijenila su se vremena. U vrijeme 70-ih i 80-ih nije bilo interneta i društvenih mreža, ali je postojalo mnogo veće tržište i bilo je mjesta za sve.
Danas, pak, tržište je manje, sve se preselilo na društvene mreže, a svjedoci smo i hiperprodukcije svega i svačega. To Vam govori neko ko je uistinu imao zvjezdani status, pa ne samo na prostoru bivše SFRJ, nego i u Evropi.
Ostao sam ovdje
- Mislim da niko s ovih prostora nije uspio da mu se ime nađe na top-listama pored imena kao što su: „Spandau Ballet“, Euritmics, Dejvid Bouvi (David Bowie), Majkl Džekson (Michael Jackson), Šejkin Stivens (Shakin Stevens), „Culture Club“, Kajagoogoo, Nena... Ja sam sa "Džuli", ne samo bio na evropskim listama, nego u jednom kratkom trenutku i bolje rangiran od, recimo, Dejvida Bouvija.
"Bravo", njemački muzički časopis, je imao moj fan klub. Nisam tada niti bio svjestan šta to znači. Imao sam ponude otići u Norvešku, u Ameriku.....no, ja sam ostao. Ko je tada mogao znati da će devedesete donijeti toliko tuge i nesreće.
Tih devedesetih, nije mi bilo do pjevanja, no moralo se od nečega živjeti. Poslije devedesetih muzička scena regiona više nikada nije bila ista. Naravno, ima imena koja traju. Ne bih nikoga nabrajao, pa ne zbog sujete, nego da ne bih netkoga zaboravio. Umjetnost je trajati.
Sve je manje muzike
Kako Vam danas izgleda muzička scena regiona?
- Teško je to definirati. Ostavio bih procjenu muzičkim kritičarima i protoku vremena.
Jedino što bih rekao je da je muzika danas najmanje upravo to. Sve je manje muzike. Sve više efekata i senzacionalizma.
