Džudistkinja Larisa Cerić jedan je od najboljih promotora Bosne i Hercegovine u svijetu, i to već godinama. Ova uskoro dvadesetosmogodišnjakinja iz Travnika osvojila je brojne medalje na svjetskim takmičenjima. Jedno od posljednjih je Svjetsko prvenstvo u džudu za seniore koje je prošle godine održano u Bakuu, a Cerić je kući donijela bronzu. 

Imam cilj 

S Larisom smo se našli na kafi, a ona je za “Dnevni avaz” otvoreno govorila o mnogim temama. Osim o džudu i uspjehu na tom polju, Cerić je iskreno rekla i šta misli o podjelama na muške i ženske sportove, o predrasudama, a iskreno je govorila i o tipičnim ženskim stvarima - šminki, garderobi i štiklama. 

- Za mene je 2018. bila najuspješnija godina do sada. Bila sam druga u Evropi, treća na svijetu, a neko vrijeme sam bila prva na svjetskoj rang-listi. Krajem godine sam osvojila tu bronzanu medalju na Mastersu tako da to jeste moja nauspješnija godina – govori nam Cerić.

Još jednom je izabrana i za najbolju sportistkinju naše zemlje prema odluci Olimpijskog komiteta BiH. Kaže kako misli da je to peti put da je ponijela tu titulu.

- Sve te nagrade koje sam ostvarivala svih proteklih godina, sigurno su mi dodatni motiv da treniram. Dobitnica sam i Šestoaprilske nagrade tako da imam mnogo tih nagrada na koje sam ponosna. Sigurno da se s vremenom smanjuje osjećaj uzbuđenosti. Raja me počne zezati i kaže da se to više ne zove izbor za najbolju sportistkinju, već izbor Larise Cerić. Ali, volim trenirati, jer u tome sam dobra. Imam cilj, a to je Olimpijada u Japanu 2020. godine – kazala je Cerić.

Ističe da su upravo svi ti rezultati do sada, ustvari, i neka vrsta uvertire za narednu Olimpijadu.

- Smatram sebe jednim od kandidata za olimpijsku medalju. Ali, nikad se ne zna šta i kako, ali to je moj konačni cilj – otvoreno kaže Cerić.

Dodaje da je Bosna i Hercegovina jedina zemlja u regionu koja nema nijednu medalju s olimpijade te da bi, kad bi se osvojila ta prva medalja, poslije bilo lakše i novim generacijama da ih osvajaju.

- Iako i sami znate koliko se ovdje izdvaja za sport. Džudo je dosta populariziran u posljednje vrijeme. Pored svih ovih rezulata koje pravim i koliko se vrtim po medijima, i djeca se zapitaju šta je to i kako je. Povećao se broj mladih u džudu. Ipak, fudbal je fudbal i svugdje u svijetu je najpopularniji, ali i najprofitabilniji. Koliko god da sam dobra, nikad u životu neću zaraditi kao neki prosječni fudbaler – iskrena je Cerić.

Smatra da, zbog generalno loše finansijske situacije u sportu u našoj državi, dosta mladih talenata odustaje ili odlazi iz zemlje. I Larisa je imala ponude drugih država da nastupa za njih. Ali, patriota u njoj nije dao da novac prevlada ljubav prema domovini.

- Nisam pristala ni odustala. Moj trener Branislav Crnogorac najbolje zna kako se mi skuckamo za takmičenja, ali bukvalno. Ja, kao vrhunski sportista, vrlo često idem bez trenera i bez fizioterapeuta zato što se uvijek odlučimo na tu varijantu da je bolje da ja sama odem na dva takmičenja nego s njima na jedno – kaže Cerić.

Privatni život

A privatni život, govori Cerić, nekako se uklopi u sve to.

- Nisam noćna ptica, ne volim toliko često izlaziti. Po danu ispijam kafe, družim se s rajom, porodicom i prijateljima između treninga ako nemam neku drugu obavezu. Moji to podržavaju, oni su tu i nikad me neće zvati kad treniram. Znaju da i kad mi je sezona, sigurno neću izlaziti. Kad imam pauzu, izlazim, priuštim sebi ono što nisam mogla cijelu godinu. Jednostavno sam se tako naviknula da živim. I da izlazim svaku noć, ne bih mogla fizički izdržati treninge. Niko mi ne brani, ali ja sam dovoljno svjesna da znam šta hoću i koji mi je cilj. Normalno, za sve se nađe oduška kad je vrijeme za to – kroz smijeh govori Larisa.

Biti uspješan u sportu, kao što je ona, podrazumijeva i mnogo odricanja. Ali, kaže da se nikad nije pokajala zbog toga.

- Sa 16 godina otišla sam iz Travnika. U Sarajevo sam došla sama da napravim neki rezultat. Moj sadašnji trener me prepoznao i vidio u meni potencijal. Nikad nisam razmišljala kao ostala omladina. Znala sam da su me tu doveli s nekim ciljem. Nije me niko doveo da mi plaća da izlazim, lumpujem... već da treniram i da pokušamo nešto napraviti. Znala sam da moram zapeti i trenirati, da mi neće ništa pasti s neba i da sve moram sama zaraditi. Nisam razmišljala o prestanku, iako je bilo kriza i povreda. Prije svega, jer sam imala obavezu prema ljudima koji su me doveli – otvoreno nam govori Cerić.

Trnjenje nogu

A kad su u pitanju izlasci sa prijateljima, posebno oni u večernjim satima, Cerić kaže:

- Volim se srediti, iskreno. Preko dana sam uglavnom u nekoj sportskoj varijanti, ali navečer volim obući i haljinu ili suknju i štikle iako me fakat noge bole. To je jedini razlog zašto ih izbjegavam. Sutradan mi trnu noge. Ali, kada je prilika, naravno – govori Larisa smiješeći se.

Još jedna u nizu neizbježnih tema bila je i ona o muškom spolu, upoznavanjima i predrasudama, kojih, ne poriče Cerić, itekako ima.

- Ljudi koji me znaju, znaju kakva sam u suštini. Nikad ne ispoljavam tu neku agresiju, prvo što nemam kad, jer sam uvijek na treninzima i tamo ispucam svu negativnu energiju. Nemam taj problem što ljudi imaju predrasude. Iako kažu da je džudo muški sport, ali ni mi, djevojke koje se time bavimo, nismo neke divljakuše, već živimo normalne živote i molimo Boga da nam ne zatreba da iskoristimo znanje u samoodbrani. Profesionalni sportista ipak ne bi trebao da svoje znanje koristi na ulici – govori Cerić.

Balkanci i predrasude

O samim podjelama sportova na muške i ženske, Larisa kaže da su to gluposti.

- Mi, Balkanci, rođeni smo s tim nekim predrasudama. U Evropi kad kažeš da se baviš borilačkom vještinom, svi ti se dive. Samo u Bosni i na Balkanu vlada mišljenje da si, ako se baviš nekom borilačkom vještinom, divljak. Kad sam bila mlađa, smetalo mi je to, ali mi je s godinama postalo simpatično – smatra bh. džudistkinja. 

Pariz i Kuba

 Obišli ste skoro cijeli svijet. Ima li neka destinacija koja Vam je ostala u posebnom sjećanju? A, s druge strane, ima li neko mjesto koje niste, a željeli biste posjetiti?

- Jedini grad na svijetu koji uvijek mogu iznova da posjetim i da mi svaki put bude interesantno je Pariz. Nikad nisam bila na Kubi i tamo želim otići. To možda bude poslije Olimpijade.

Trener kao otac

- Veliki sam radnik. Imam i drugačiji odnos s trenerom, s njim sam odrasla i doslovno mi je kao otac. Nikad nije ni dao da odustanem. Mislim da zbog svega toga i dolaze ovi rezultati – kaže Cerić.