Za Dragana Džajića (71) mnogi će, bez imalo dvojbe, reći da je najbolji fudbaler u historiji fudbala na ovim prostorima.

Kada je proglašen najboljim jugoslavenskim fudbalerom svih vremena, njegov komentar bio je: “Jugoslavija je imala more igrača svjetskog kalibra”, ali ni zbog vijesti da ga je Evropska nogometna asocijacija (UEFA) nominirala među 50 najboljih igrača koji su igrali na evropskim prvenstvima, nije narastao ego ovom velikanu.

Za njega su najveće bogatstvo i priznanje porodica - supruga Branka te kćerke Sanja i Dragana. A prije nekoliko dana njegova porodica se proširila. Sanja je rodila sina, Džajićevo prvo unuče.

Slavlja je bilo

Zbog ove radosne vijesti, pozvali smo legendarnog fudbalera. Zatekli smo ga na “Marakani”, na stadionu Crvene zvezde, gdje je sve počelo, s kojom je osvojio brojne titule.

Iako rijetko daje intervjue, a još rjeđe priča o porodici, ovog puta je napravio izuzetak te je u ekskluzivnom intervjuu za “Dnevni avaz” govorio o unuku, kćerkama, mirnom penzionerskom životu, ali se rado prisjetio i starih vremena.

- Hvala mnogo na čestitkama. Unuk je dobro, kao i kćerka. Iz bolnice su izašli u petak, sve je prošlo u najboljem redu, zbog čega sam veoma sretan. Slavlja je bilo i bit će ga još. Pjevali smo i veselili se - govori nam Džajić.

Kako se osjećate Vi i supruga?

- Znate, starački, živimo normalno. Sada smo najviše bili okupirani Sanjinim porođajem, ali sve u nekim normalnim granicama. Naravno, bilo je malo nervoze i sekiracije zbog svega toga, što je normalno. Najvažnije je da smo dobro, kao i naša djeca, pa i unuk.

U bolnici je, pored Vas, bila i druga kćerka Dragana, koja se veoma obradovala prinovi.

- Svakako to bez nje nije moglo proći, ona je prisustvovala porođaju i prva se uslikala. Ovih dana bi trebala putovati u Pulu, gdje ima neku reviju, ali je prvo morala dočekati našeg mališana pa onda ići svojim poslom.

Hoćete li ići na Draganinu reviju ili ćete se ipak posvetiti unuku?

- Nećemo ići u Pulu. Neka Dragana radi sama, bolje je. Moramo li mi sve ispratiti? Najvažnije mi je da su žive i zdrave.

Jednom prilikom ste kazali da biste, da niste fudbaler, bili pedagog, jer veoma volite djecu.

- Da, u pravu ste. Poslije srednje škole, bila mi je želja da završim fakultet, pedagoški ili neki drugi. Tako da u tome ima istine.

Neka stoji

Krajem maja proslavili ste i 71. rođendan.

- Proslavio sam rođendan onako kako dolikuje mojoj dobi. Slavili smo, ali ništa specijalno. To je bilo slavlje u krugu bliskih prijatelja. Uglavnom su to ljudi koje poznajem, mojih starih prijatelja više i nema, nekih novih ima, i to je tako. Život se prihvata onakav kakav jeste, bez nekih lažnih nadanja. Uvijek sam govorio, svako vrijeme ima svoje breme i svaki život ima svoje vrline, ali i mane, a ja se prilagođavam tome.

Koje Vam je vrijeme ljepše i draže, prije ili sada?

- Ne volim porediti vrijeme. Bilo je lijepih, ali i teških perioda, jer nam sudbina nosi lijepe, ali bogami, i gorke trenutke. Živio sam i preživio, sada sam zahvalan na tome.

Kako provodite penzionerske dane? Pratite li fudbal?

- Normalno, šta bih drugo ja pratio? Na TV-u najviše gledam utakmice, ali naravno, Zvezda je na prvom mjestu. Dođem ovdje, na stadion, malo sjednem i pričam s ljudima iz kluba. Sjetim se onog lijepog vremena koje je prošlo. Onda znam sjediti po dva dana vikendom ispred TV-a gledajući evropske lige.

Sa Crvenom zvezdom ste osvojili brojne naslove, a posebno se izdvaja titula Lige šampiona iz 1991. godine.

- Zvezda je igrala za zemlju u kojoj smo živjeli i imala je konkretne rezultate, ali je ta titula bila šlag na historiju ovog kluba, bila je nešto što smo svi priželjkivali. Mislili su ljudi da je to nemoguće ostvariti, ali eto, mi smo ostvarili i dokazali da možemo. Ponosan sam što je Zvezda bila prvak Evrope, ali i ko ne bi bio na mom mjestu? Mislim da bi svaki sportski radnik trebao biti ponosan na ono što je naš klub 1991. godine uradio.

Ona je mogla i dalje da niže uspjehe i da bude najbolja da nije bilo šta je bilo, tog proteklog rata na našim prostorima. Rat je utjecao na sve strukture, a fudbal nikako nije mogao izostati. To mi je svakako bio najdraži uspjeh, nešto što je teško ponoviti. Iskreno, volio bih doživjeti još jedan takav uspjeh, ali bojim se da neću. Neka stoji da je Crvena zvezda nešto takvo prva uradila na našim prostorima.

Čak ste rekli da nijedna firma nije izgubila koliko je Zvezda zbog ratnih dešavanja u bivšoj Jugoslaviji, jer je, kako ste kazali, mogla vladati Evropom.

- Stojim iza toga. Možete misliti da smo te 1991. godine imali prihod od ulaznica od četiri miliona maraka. Zar to nije vrijedno? Bolje bi bilo da smo nastavili dalje kako bismo i sljedećih godina mogli da igramo u Ligi šampiona, a ne da budemo kažnjeni pa da igramo u Kupu, u Mađarskoj ili gdje smo već nastupali. Da smo nastavili da igramo, danas bismo bili prvaci Evrope prije Barcelone. Uvijek je bilo, ako hoćete da neki uspjeh traje, onda mora da se ponavlja. Ako si dobar fudbaler, a ne traješ, onda ti to ne vrijedi, onda vas nema nigdje. Uspjeh je osnovno pravilo u sportu, fudbalu, ali i u životu.

Velika reputacija

Pratite li igru reprezentacija sa prostora bivše Jugoslavije?

- S obzirom na to koliko smo svi spaljeni nakon raspada bivše države, ne može se reći da su sadašnje reprezentacije loše. Dobra je Bosna i Hercegovina, onda i Hrvatska ima solidnu, dobru reprezentaciju, a Slovenija je napravila konkretne rezultate. Bosna i Hercegovina ima dobar sastav, to su igrači koji imaju veliku reputaciju i dosta ih igra u evropskim klubovima. Tu je i Srbija, ali mi ovdje moramo da hranimo narod našim timovima i moramo da pravimo dobre rezultate, što baš i nije lako. Zadaća ljudi koji su u fudbalskim savezima i klubovima je da vode računa o tome. Ja sam to nekad mogao, ali sada više ne mogu.

Susrećete li se s bivšim saigračima Ivicom Osimom, Vahidinom Musemićem...?

- Sa Musemićem se često čujem telefonom, a Osima, bogami, često vidim, kad god postoji prilika za to. Nedavno smo se sreli u Beogradu, a prije godinu i po u Sarajevu. Naravno, svi su oni meni dragi i mnogo igrača s tih prostora Musemića, Osima, Mirsada Fazlagića... pamtim po lijepim uspomenama.

O čemu razgovarate?

- Pričamo i pričamo. Naše teme su uglavnom sportske, šta bismo mi mogli drugo? Ipak smo se družili i godinama bili zajedno, a za to što nas je neko razdvojio i uradio da se rijetko viđamo, nismo mi krivi.

Koje još sportove pratite?

- Od sportova, pratim fudbal. Pogledam još ponešto, recimo kada igra Novak Đoković ili Zvezda košarku, njihove utakmice gledam na televiziji. Cijeli život fudbal je moj, to je ono što me drži.

Iza Vas je bogata sportska karijera i mnogo ste putovali. Jeste li se zasitili?

- Da, mnogo sam se zasitio. Moja porodica se ljuti na mene zbog toga, oni bi voljeli da putujemo, ali ja baš nisam za to. Obišao sam skoro sve i na nekim mjestima sam bio po nekoliko puta tako da više nemam želje. Rijetko se prilagodim svojim najmilijima i odemo negdje.

Bajern nikad nije bilo lako pobijediti

- Bajern je uvijek bio dobar i poznat. Ipak mi je najdraže što smo ga u Ligi šampiona eliminirali i pobijedili. Bajern nikada nije bilo lako pobijediti, bilo da je riječ o prijateljskim ili o nekim drugim utakmicama. Ne kažem da je Zvezda bolji klub, ali smo te 1991. godine zasluženo osvojili titulu – prisjeća se Džajić.

Radujem se svakom golu Edina Džeke

- Edin Džeko je veoma dobar momak, imao sam priliku da ga upoznam. Bio sam na utakmici u Njemačkoj kad su igrali Bajern i Mančester siti, tada me je Aleksander Kolarov upoznao s Džekom, koji je baš prijatan dečko. Jako mi je drag i radujem se svakom njegovom golu. U pitanju je dobar, savremeni, evropski igrač, koji je odličan centarfor, onakav kakvi su se uvijek gajili na ovim prostorima. Samo najbolje o Edinu Džeki.

Tako je kako je 

Gdje ćete ljetovati, planirate li uskoro posjetiti Sarajevo?

- Inače idemo u Crnu Goru na ljetovanje, to ćemo učiniti i ove godine početkom jula. U Sarajevo ne planiram uskoro dolaziti, bio sam prije godinu i po, a prije toga nisam dolazio više od 20 godina. Tako je kako je.