Aldin Đidić je u svojoj bogatoj nogometnoj karijeri nastupao za brojne klubove. Osim u matičnom Čeliku, u Bosni i Hercegovini je nosio dresove Travnika, Posušja, dok je za ekipu Žepča postigao 10 golova u polusezoni, nakon čega je uslijedio odlazak u inozemstvo. Pola godine provedene u slovenskom Interbloku bila je samo još jedna stepenica na putu ka vrhu.
Uslijedio je odlazak u Rusiju, gdje je više od dvije godine uspješno nastupao za ekipe Kamaza i Baltika.
Prva ljubav
Najplodonosniji dio karijere proveo je, ipak, u dalekom Kazahstanu, gdje je za kratko vrijeme postao ljubimac navijača i sa ponosnom nosio kapitensku traku u Šahtjoru iz Karagande. Nakon povratka u BiH, odigrao je polusezone u Čeliku i tuzlanskoj Slobodi.
- Od djetinjstva sam, kao i većina dječaka u Zenici, volio igrati fudbal sa prijateljima ispred zgrade. Tako sam počeo i s ozbiljnim treninzima. Silom prilika, zbog nekih “tatinih sinova”, morao sam u jednom periodu napustiti fudbal i otišao sam igrati košarku.
Čak sam postao i reprezentativac države u omladinskim kategorijama. Ipak, prva ljubav je prevladala i vratio sam se na travnati teren – rekao nam je na početku razgovora Đidić.
Iako je najslavnije trenutke u svom sportskom životu postigao igrajući na mjestu stopera, karijeru je počeo kao napadač i postizao je brojne golove. Poziciju u ekipi je promijenio nakon odlaska u Rusiju.
- Prvo me je trener prebacio na mjesto defanzivnog veznog, a naredne godine, nakon što su prodali stopera, mene su prebacili na tu poziciju. Poslije nekoliko odigranih utakmica, požalio sam zašto nisam započeo karijeru u odbrani. Vjerujem da bih napravio još veću karijeru, jer je poznato da napadača svi kritiziraju ako ne postiže redovno golove. Najljepše godine u karijeri proveo sam kao stoper u Šahtjoru, osvojio sam prve titule, igrali smo u evropskim takmičenjima – prisjeća se Đidić.
Kazahstan je daleko od Zenice, ali je imao veliku podršku porodice.
Lijepe uspomene
- Brzo sam se navikao na njihov način života, a u tome mi je dosta pomogla supruga. U ekipi smo imali odlične rezultate i u tako dobrim okolnostima ništa mi nije smetalo. Dobio sam i državljanstvo Kazahstana, zemlje za koju me vežu izuzetno lijepe uspomene.
Imao sam i poziv da nastupim za njihovu reprezentaciju, ali su me tadašnja pravila Evropske nogometne asocijacije (UEFA) spriječila u tome. Imao sam, naime, četiri nastupa za mladu reprezentaciju BiH kada je selektor bio Ibro Zukanović i nisam mogao nastupiti za A-selekciju Kazahstana – ističe Đidić, koji danas živi u rodnoj Zenici.
Loše stanje
- Kad čovjek pomisli da je dotaknuto dno, onda se dogodi nešto još i gore. Nažalost, moram reći da Nogometni savez BiH ne radi mnogo na poboljšavanju fudbala. Moramo više raditi na proizvodnji i izvozu igrača, a za to je potrebna kvalitetna infrastruktura u klubovima. Dovoljno je samo pogledati kakvi su nam tereni na kojima se igra ne samo u nižim ligama nego i u Premijer ligi. Od klubova se traži postavljanje rasvjete, natkrivanje tribina, a tereni izgledaju kao oranice i često dolazi do povreda. Potrebna je veća pomoć državnih institucija, ali i Saveza, klubovima da se poboljšaju uvjeti za rad igrača – smatra Đidić.
Napredak Sindikata
Đidić je, nakon povratka u našu državu, bio jedan od pokretača Sindikata profesionalnih fudbalera BiH. Kroz ovaj vid organizacije igrača, koji je već dugi niz godina uobičajen u evropskim državama, u protekle dvije godine uradio je mnogo na zaštiti prava igrača širom BiH.
- Uskoro će Sindikat profesionalnih fudbalera u BiH napuniti dvije godine postojanja i smatram da smo dosta napredovali. Ovih dana ćemo u Egiptu potpisati pristup, odnosno ući na drugu stepenicu FIFProa. Više nismo samo posmatrači, sad smo kandidati za ulazak u punopravno članstvo, što je pokazatelj da prate naš rad – Đidićeve su riječi.
