Nije to klasična nedođija, malo-malo put nas navede da prođemo kroz ovo mjesto, da izbjegnemo gužvu na hrvatskoj granici. U tom mjestu Gabela egzistira i nogometni klub GOŠK. I ne bilo kakav, već premijerligaš.
Ima taj nogometni klub stadion kapaciteta 3.000 mjesta i teren koji je u najmanju ruku rogobatan i malo ko, pa makar bio puno kvalitetniji, uspijeva dobiti GOŠK u Gabeli. U nedjelju je, recimo, izgledalo da bi sarajevski Željezničar mogao do trijumfa, ali žilavi domaćin iz diskutabilnog penala spriječio je poraz.
GOŠK iz Gabele već dvije godine je premijerligaš i smiju mu se svi. Čuj GOŠK. Smiju se tako ustvari realnosti našoj surovoj u kojoj je moguće da ovaj klub uopće postoji, a kamoli igra u najvišem rangu i u stanju je dobiti Želju na Grbavici.
Zanimljiv iz više razloga
GOŠK ima pitoreskno vodstvo koje čine doslovno dva čovjeka, Lujo Ilić je predsjednik, a Andrija Jurković sportski direktor. Ilića je teško vidjeti igdje, Jurković je pak tu, ljubitelji nogometa mogli su ga jučer upratiti na klupi za rezerve.
Pričao je jedne prilike Andrija kako je redovito pratio utakmice Lige evropskih prvaka, sve dok GOŠK prvi put nije ušao u najviši rang. Otad kaže zaspi na poluvremenu utakmice Lige prvaka, ali zbog GOŠK-a kada treba ne spava.
- Pitali su me jednom šta se mi to toliko trudimo kad ćemo svakako za godinu dana ispasti. Ja sam tom jednom čovjeku pokušao odgovoriti na sljedeći način: Znači odvedem ja tebe u Štutgart u salon Mercedesa i kažem ti izaberi najbolji model koji postoji, ali možeš ga voziti samo jednu godinu. Bil' ti pristao? Čuj samo jednu godinu, eto ti kakvo je naše razmišljanje... - pričao je Jurković.
GOŠK iz Gabele primjer je zapravo kako se može dosta napraviti i kako nije posebno ni bitno u kakvoj sredini egzistirate ako vas krasi nenadmašan entuzijazam, posvećenost. Zato GOŠK zahtijeva da se prema njemu odnosimo s poštovanjem, bez obzira što se radi o skromnom klubu sklonom kolektivnom podsmijehu.
- Pred svaki Božić običaj je da Pop obiđe sve kuće u mjestu, to s zove blagosiljanje kuća i tako se zapravo izvrši popis stanovništva. Prošle godine u Gabeli je živjelo oko 900 stanovnika, kad ove godine skoro 300 ljudi je bilo manje, otišli. I o čemu mi pričamo? Napravim stadion od 3.000 mjesta, a u mjestu ne živi ni hiljadu ljudi - jadao se Jurković.
Teren - oranica
Teren u Gabeli je strahobalan, ali ima za to objašnjenje. Nalazi na geomorfološki najgorem položaju ikad, igdje. Da bi se išta popravilo, moralo bi se roviti i kopati do iznemoglosti, ali ni to ne bi bio problem da postoji ikakva vizija da se neko terenima ozbiljno sistemski pozabavi. Jurković zdravorazumski zaključuje kako bi bolje bilo da se svim ekipama pomogne da imaju normalne terene nego što recimo postoji uvjet da se imaju reflektori.
Dakle, i to što je tamošnji teren busen nad busenom trebalo bi oprostiti Gabeljanima jer postoje puno ozbiljnije sredine i s mnogo većim kapacitetima gdje nije puno ljepše igrati. Ovamo, dva čovjeka i nekako duraju, bore se. I pate se s njima svi.
A nije da ne znaju ispromovirati nekog mlađeg trenera, kao, recimo, Feđu Dudića, revitalizirati karijere nekadašnjih juniora Želje, Sarajeva, održati toliko godina u životu vrlo respektabilan turnir "Andrija Anković"...
Ove godine će vjerovatno ispasti iz društva najboljih, ali u mnogim parametrima oni su istinski prvaci.
