Dijete Fudbalskog kluba Željezničar Rade Bogdanović (48), koji je devedesetih godin prošlog stoljeća izgradio zavidnu igračku karijeru i nosio dres korejskog Pohanga, japanskog Džef junajteda, Atletiko Madrida, Verdera... ponovo je minulog vikenda, nakon 27 godina, bio na, kako kaže, svojoj Grbavici i gledao vječiti derbi.
- Što se tiče same utakmice, mene fudbal više toliko ni ne interesira u smislu gledanja kvaliteta. Više sam došao da vidim ambijent i drugare koje odavno nisam vidio - rekao je u razgovoru za “Dnevni avaz” Bogdanović, koji, nakon bogate igračke karijere, živi u Beogradu, te je dodao:
- Dolazio sam ja i ranije na Grbavicu, ali nisam na fudbalsku utakmicu.
Je li u subotu bilo emocija?
- Kako da ne, još se potrefilo nešto nevjerovatno. To je bilo na isti dan, 6. aprila, kao i 1992. godine, kad je, faktički, počeo rat, a mi čekali utamicu s beogradskim Radom... Nevjerovatno! Kad sam se vratio u Beograd, baš sam o tim emocijama razgovarao s Vladom Čapljićem, Batom Nikolićem, Zoranom Matkovićem. Pitaju me kako je bilo, a ja sam im svima kratko odgovorio: Pakao! Tako to udara sa svih strana... No, više sam emotivan prema svim tim dragim ljudima koje sam vidio, od Harisa Alihodića, Amara Osima do Adnana Pehlivanovića. A još kad sam vidio Ziju koji cijeli život održava teren na Grbavici, mislim da će uskoro tome biti 48 godina, to je bilo baš za lijepu emociju. Vidio sam i Envera Hadžiabdića i još mnogo dragih ljudi...
Zašto više niste u fudbalu?
- Imam sportsku dvoranu u Beogradu i neke apartmane, čisto da mi prođu neka dva-tri sada dnevno i da imam neku obavezu. Da nisam po kafićima i kafanama... Također, odvozim i dovozim djecu iz škole, slušam ženu tako da nemam mnogo slobodnog vremena.
Šteta, ipak je iza Vas zavidna igračka karijera, a imate i trenerske licence.
- Karijera nije bila loša s obzirom na to gdje sam se rodio, u kakvim su uvjetima bile devedesete i šta se sve izdešavalo. Bio sam sam i sve sam postigao sam. Zadovoljan sam, nije loše... Samo da sam sjedio pored Vijerije, Picara i Ailtona te im donosio lopte, bio bih za poštovanje.
Listajući štampu, našao sam jednu Vašu izjavu da ste igrali namještenu utakmicu za Atletiko. Jeste li Vi to izjavili?
- Da, to je moja izjava… Šta sad, kao da sada nema namještenih utakmica? Tako je kako je... Gazda Atletika Hezus Hil je uoči odlučujućeg meča u Santanderu, protiv Rasinga, sezona 1997/1998, ušao u svlačionicu i rekao da će svaki igrač od premije od 150.000 maraka morati da izdvoji po 25.000 za siguran i lagan plasman na evropsku scenu. I mi smo pobijedili sa 1:0.
Ž5 = U igračkoj karijeri imali ste dosta poznatih trenera, od Radomira Antića u Atletiku do Feliksa Magata u Verderu. No, ko je od njih ostavio najjači utisak na Vas?
- Iskreno, kad sve to analiziram s ove distance, ali i slušam svoje srce, u inozemstvu sam igrao za dosta klubova, ali sam uvijek najviše volio Želju. Inozemni klubovi bili su mi, kako da to kažem, samo jedno sredstvo da se izigram fudbala i zaradim neku lovu. Prema tim klubovima nikad nisam gajio nikakve emocije, jer je u mom srcu samo Željo. Uvijek! Prema tome, što se tiče trenera, oni su kao ona prva ljubav koja se nikad ne zaboravlja. Moji najbolji treneri su Duško Bajić, Josip Bukal, Vasilije Ćiko Radović, Sulejman Kulović (bivši treneri nada kluba s Grbavice, op. a.). Ovi ostali, to su bili treneri koje sam zatekao u klubovima, imali su oni ugovor, a i ja sam imao ugovor. Sreli smo se stjecajem raznih okolnosti u jednom klubu. Nema tu nikakvih emocija, a nabrojane sam i volio i poštovao. I još ih volim i poštujem.
Zašto ne idete na utakmice u Beogradu, u Srbiji?
- Zato što je to ovdje sve kriminal. Tamo meni nije mjesto. Kriminal, huliganstvo, namještene utakmice... mene to ne interesira. Balkan je preplavljen time i zato i ne možemo naprijed. Posljednji put sam otišao na utakmicu, ne znam ni sam kad, kad je ovdje dolazio Pehli (Adnan Pehlivanović, op. a.).
Ugovor s Ajaksom
Bogdanović je 1996. godine potpisao dva paralelna ugovora - s japanskim Džef junajtedom i holandskim Ajaksom, što je izazvalo veliku gužvu.
- I sada se naježim kad se sjetim svega toga. Za klub iz Tokija sam potpisao 17. oktobra 1996. godine, dok sam još igrao u Južnoj Koreji, a za Ajaks 24. decembra iste godine - sjeća se Bogdanović te dodaje:
- Kad me pozvao slavni trener Van Gal, otišao sam kod njega i potpisao na četiri i po godine, jer sam mislio sam da ću moći da se dogovorim s Japancima. Jednostavno, nisam mogao da odolim pozivu iz Holandije. No, umiješala se Evropska nogometna asocijacija (UEFA) i ostao sam u Džef junajtedu. Nešto malo su me kaznili, ali ta tri dana druženja s Van Galom nikad neću zaboraviti. Fascinirao me u svakom pogledu. Na kraju krajeva, taj ugovor s Ajaksom mi je i pomogao da se dočepam Atletika iz Madrida.
Za golove dobio BMW
U debiju za Atletiko, protiv Valjadolida, Bogdanović je postigao dva gola te tako od čuvenog gazde Madriđana Hezusa Hila dobio novi BMW 316.
- Tako je bilo... U Atletiku sam, inače, imao strašnu konkurenciju u Kristijanu Vijeriju, s kojim je ostalo veliko prijateljstvo. On je tada bio plaćen 25 miliona maraka, što je danas kao da neki klub plati igrača 200 miliona. Ja sam hvatao minutažu kad je on bio povrijeđen ili kad je imao neke sukobe sa samim sobom ili trenerima - prisjeća se Rade.
Katana i Cezar
- Suad Katana bio je strašan igrač. Pokoj mu duši... Vraćam sada film, Katana i Hulio Cezar na mene su ostavili najveći utisak. A igrao sam i sa Pizarom, Ailtonom, Vijerijem, Kaminerom, Kikom. Ta mirnoća, ta elegancija. Katana jeste napravio karijeru u Belgiji, ali to nije ništa u poređenju s onim što je mogao. Loše društvo utjecalo je na njega - rekao je Bogdanović.
