Kroz beogradski Partizan prošlo je jako puno fudbalera koji su na svoj način gradili historiju dugu 75 godina. Defanzivac Bajro Župić nikada nije postigao gol u crno–bijelom dresu, nikada nije nastupao za reprezentaciju, ali je svojom srčanošću postao miljenik Partizanovog „juga“.
Bio je duša i srce navijača Partizana osamdesetih godina prošlog vijeka. Borbenošću je „kupio“ omiljenost i privrženost, jer je ostavljao srce na terenu. U to vrijeme govorilo se: Gdje on udari, tu trava ne raste.
- Nakon igračke karijere vratio sam se u Novi Pazar. Ovdje živim, sa svojom porodicom. Oženjen sam, imam četvero djece. Inače, radim u FK Novi Pazar. U omladinskoj školi kluba sam punih 20 godina, započeo je svoju priču za „Dnevni avaz“ Bajro Župić.
Pamti se njegova izjava: Kada stanem – ja se umorim.
- Pa, dobro! Više se radilo u to vrijeme, moj je utisak. Imao sam dosta snage, nisam mogao da se umorim. Mene je samo stajanje umaralo, vjerujte mi, objašnjava Župić.
Za crno – bijele odigrao je 247 utakmica. Međutim, teško je porediti njegovo fudbalsko vrijeme i ovo što sada imamo.
- Slažem se s tom konstatacijom. U zvaničnim utakmicama nisam postigao gol, ali jesam 12 komada u prijateljskim nastupima. Igrao sam povučenu ulogu, dolazio u šanse, ali kada su zvanični nastupi, imao sam zadatak da spriječim sve najopasnije fudbalere i najčešće nisu dali gol. Uspješno sam ih čuvao i sve je bilo u korist Partizana, pojašnjava nekadašnji defanzivac Partizana.
Sa dosta uspjeha čuvao je Blaža Sliškovića, Dragana Stojkovića Piksija, Roberta Prosinečkog, Dejana Savićevića... Jednom se dogodilo da je zajedno s Piksijem odnio i korner zastavicu na stadionu Crvene zvezde.
- Oni su vodili, dobro su igrali. Stojković je trebao da izvede korner i onako pun sebe, a bio je velemajstor fudbala, govorio mi je: Šta hoćeš, priđi, šta ti želiš? Ja sam prišao, zaletio se, on je preskočio, ja uništio korner zastavicu. Srećom, nisam ga povrijedio, dobio je faul i ništa tu nije bilo spektakularno, sjeća se Župić, koji je i dalje u kontaktu sa nekadašnjim saigračima iz Partizana s kojim je osvojio dvije titule i jedan Kupa Maršala Tita.
Često je, kako kaže, na vezi sa Slađanom Šćepovićem, Zvonkom Vargom, Zvonkom Živkovićem, Nebojšom Vučićevićem, Vladimirom Vermezovićem, Mićom Radovićem.
- Kad idem sa mladim selekcijama Novog Pazara u Beograd, često se sretnemo u Teleoptiku. Zadržavamo prijateljstva, ističe on.
Igrao je za olimpijsku selekciju bivše Jugoslavije protiv Rumunije, ali nikada nije ubilježio nastup za A selekciju tadašnje države.
- Bila je vraški jaka konkurencija. Mnogo dobrih igrača, a nijanse su odlučivale. Ja sam dva ili tri puta bio na okupljanju reprezentacije. Nisam uspio, ali ne žalim, nastavlja Župić.
- Najstariji sin ima 25 godina, u klubu je... Drugi momci su u školi, a kćerkica je odbojkašica. Mislim da će da me naslijedi u pogledu uspješnosti.
Zadovoljan sam radom Škole fudbala Novi Pazar. Dosta mladića iz sopstvenih redova dobiju šansu da zaigraju za seniorski tim Novog Pazara, govori Župić.