Rođena Kenijka Lusija Kimani (Lucia) već je više od deset godina, od 2006., državljanka Bosne i Hercegovine i sa mnogo uspjeha predstavljala je našu zemlju na brojnim međunarodnim atletskim takmičenjima. 

Na utrkama u BiH uvijek je rado viđena kao nasmijana, simpatična trkačica, spremna savjetom pomoći manje iskusnim kolegama. Živi na relaciji Prijedor – Banja Luka.

- Pola vremena sam u Prijedoru, gdje živim, a pola u Banjoj Luci, gdje radim. Sviđa mi se ovdje, jer su ljudi topli kao u Keniji. Ali, život u BiH nije lagan, pogotovo ako hoćeš da uspiješ kao sportista.

Moraš sam investirati kako bi došao do ozbiljnijih rezultata. U posljednje vrijeme još je teže, jer kad idem na utrke, svi očekuju da budem najbolja, a zaboravljaju da nisam više u onom periodu kad je moj svijet bio samo trčanje.

Sad je mnogo drugačije zbog mog angažmana u Školi trčanja Trk pa često idem na takmičenja samo kao podrška našim članicama – govori Kimani, trostruka učesnica olimpijskih igara.

Kao primarno dugoprugašica, istrčala je skoro 30 maratona.

- Mislim da je moj najvredniji rezultat onaj na 3.000 metara, 9:14 minuta, jer nikako nisam očekivala da mogu trčati ispod 9:20 – ističe Kimani.

I pored velikog broja takmičenja na kojima je učestvovala, ističe da i dalje ima dosta neispunjenih ciljeva u ovom sportu.

- Želim, naprimjer, trčati 3.000 metara stipl i ultramaraton. Pogotovo stipl, gdje su Kenijci najuspješniji. Želim se samo oprobati kako ne bih žalila što nisam i to trčala. Malo se bojim prepona na 3.000 metara stipl, dok moj trener Siniša Marčetić (njen muž, op. a.) kaže da imam izdržljivost za ultramaraton – govori Kimani.

Trenutni fokus je, ipak, na ispunjavanju norme za Olimpijske igre u Tokiju 2020. godine, što, objektivno, možemo očekivati i da ostvari. Bile bi to njene četvrte olimpijske igre.

- Tokio je sad moj glavni cilj. Planiram da u aprilu sljedeće godine trčim maraton kako bih provjerila svoju formu - najavljuje Kimani.

Nedostaju mi crkva, hrana i porodica

Rodna zemlja joj nedostaje, a šta konkretno, izdvojila je sama.

- Nedostaje mi crkva, jer je kod nas u crkvi veoma živo i veselo. Ovdje je vrlo tiho. Nedostaje mi i kenijska hrana, koja je veoma slatka, i, naravno, moja porodica. Obično zimi idem na nekoliko mjeseci u Keniju - kaže Lusija, koja tako taj period koristi i za pripreme.

Ne mogu se navići na vrućine

U Bosni i Hercegovini se za više od 10 godina boravka navikla na sve, osim na vrućinu.

- U Keniji je samo u predjelu na moru toliko vruće kao ovdje. Mjesto gdje sam ja rođena je na nadmorskoj visini od 1.700 metara i, kad je najtoplije, temperature su od 25 do 30 stepeni. A ovdje je ljeti stvarno užasno, to mi je najteže. Onda je nemoguće i trenirati, teško je disati – govori Lusija.