Rođen je u Prijepolju, ali nije jednom istakao kako je istinski Sarajlija. I to ne obični, već na kub. Alipašinac. Čitav skoro život, i ratno i poratno razdoblje, proveo je tu.
Fahrudin Melić samo za jednim žali u svojoj karijeri iskreno, iako je bezbroj stvari koje mu nisu išle u prilog: što nije igrao za reprezentaciju BiH.
Fahrudina Melića slalo je na posudbe dok je sarajevska Bosna, u kojoj je prošao sve omladinske selekcije, dovodila igrače sa strane. Imalo je smisla dovoditi, ali nije imalo smisla smatrati Melića sitnom buranijom.
Ne primijetiti da je izuzetan potencijal jeste jedna vrsta bogohuljenja. Mnogi su griješili, ali jedan čovjek nije i treba mu čestitati. Ime mu je Adil Tabak, on je prvi primijetio njegov talent i naučio ga prvim rukometnim koracima, baš kao i Mirsada Terzića, koji je neku noć podigao pehar namijenjen prvaku Mađarske.
Terzić, Sarajlija iz Priboja, a ustvari stanovnik svijeta nije kapiten Vesprema, kapiten je Laslo Nađ (Laszlo Nagy), ali je Terzić duže u klubu i od legendarnog Nađa i od bilo kojeg drugog igrača, čak 11 godina, a neko ko je lijepo odgojen zna to da cijeni. Laslo je trebao podići pehar, ali se odrekao te časti nauštrb Terzića, načinivši potez vrijedan svakog poštovanja. Jedno poštovanje bilo je razlogom drugog poštovanja.
Nije tu vijest (zapravo slika je bitnija, jer vala nije nikakva vijest da je Vesprem prvak - samo jednom u posljednjoj deceniji nije bio) objavilo uopće mnogo medija, sportskih novinara, niti je to zanimalo iole širok krug ljudi. Neko je čak dobro ogolio istinu u samo nekoliko riječi. Da je fudbaler, izlazio bi iz paštete, punio novinske stupce. Ali nije fudbaler.
Rukometaš je, baš kao i Fahrudin Melić, koji je sinoć izabran u najbolji tim francuskog prvenstva, kao najbolje desno krilo. U takvom prvenstvu, pored takvih veličina.
