Nikša Kaleb, legendarni hrvatski rukometni reprezentativac, olimpijski pobjednik iz Atine i svjetski prvak iz Portugala, više se proteklih mjeseci bavio Pelješkim mostom nego rukometom.

- Nije sve u rukometu, nešto je i u ronjenju, kaže legendarni Kaleb za zagrebačke Sportske novosti. 

Proteklih je mjeseci s Kinezima ronio oko novog Pelješkog mosta i odradio udarničke poslove, tolike da je sada na laganom bolovanju jer su koljeno i vratna kičma poslali upozorenja. A Kina nije tip koji upozorenja ignorira.

- To je sve od zuba, zuba vremena. Eto, nisam ni ja stijena, makar su to mnogi dok sam igrao znali reći. No, bit će to sve okej, proći će, a onda se vraćam - ronjenju, optimista je proslavljeni hrvatski rukometaš.ž

Nisam ničije potrčalo

Više se ronilo oko mosta nego oko ribe?

- Ribe su na sigurnoj pošti u Konzumu, a na mostu je bilo posla i to je bio udarnički posao koji može i umoriti. 

Evo i konkretno...

- Ljudi su došli graditi most, obratili su se našem HEP-u i Vodovodu za pomoć, a kako ja usput imam i tvrtku koja se bavi i ronilačkim poslovima, rekli su da predlažu suradnju. U dva mjeseca postavili smo pet kilometara cijevi za vodovod, od čega 2,5 kilometara ispod mora na dubini od 28 metara. To je sve skupa sa 33 tone oteživača, kako bi radnici imali vodu u naselju gdje žive i vodu za betonaru.

Sprijateljio se s Kinezima... Kina i Kinezi.

- Da, da, naučio sam jesti štapićima. Moram reći da su fenomenalni radnici, da to nikad još nisam vidio. Recimo, kao vrhunski sportaši. Sportaši jedu, treniraju i spavaju, oni jedu, rade i spavaju. Radnici koji su disciplinirani, koji čak peru svoju odjeću, što je kod nas nezamislivo, radnici koji u nedjelju u 19.10, ako treba, krenu betonirati da posao ne bi kasnio. Palo mi je na pamet: da smo mi upola takvi, ne bi naši ljudi išli u Irsku, nego bi Irci dolazili ka nama.

I kako stvari stoje trenutno s mostom?

- Super, mislim da bi do listopada trebalo izaći iz mora. A onda idu ploče. Znate kako je to kod nas - kad se na kući radi deka, zastave, janjac se vrti... a ovdje su to ploče 29 puta 23 metra debljine pet metara, 3000 kubika, to je za malo jaču proslavu, ali Kineze takve nećete vidjeti.

A rukomet i Kina?

- Rukomet nisam prekrižio, ali sam trenutno iz njega - izguran. Imam problem tvrde kičme i ne mogu se miriti s nekim stvarima kada znam da ne valjaju. Nemam problem to reći, nisam protiv svog Metkovića zbog toga, samo sam neovisan, imam svoj rejting koji sam stekao radom i igranjem, imam kućni odgoj, imam pravo reći neke stvari, imati svoj stav. Naravno, to se nekima ne sviđa, pa su politički kumovi i drugi u toj utakmici pobijedili. A ja ne želim biti ničije potrkalo. To je tako.

 Nastavio je... 

- Radio sam četiri godine s djecom besplatno, donio klubu 150.000 kuna i ništa. Nije mi žao, dapače. Žao mi je što je jučer na trening došlo šestoro djece, što ih je čak 28 odustalo, a to je po meni veliki problem. Među tih šest je i moj sin Toni, koji kao dijete sve to gleda i uči se boriti s tim, jer danas sport ima više sociološku funkciju nego natjecateljsku. To su puno veći problemi. To nije normalno kada govorimo o djeci, ali je tako, to je naša realnost. Ja sam to riješio jednostavno, jer znam raditi dva posla. Jedna mi se priča zatvorila, druga otvorila, ali za djecu koja trebaju tu odrastati to nije dobro. Koliko god ja volim rukomet, uvijek je istina da moraš od nečeg i živjeti. I ja se ne žalim.

Poruka Ninčeviću 

Malo ste stali s ribolovom... 

- Jesam, nije bilo vremena. Vidim da me prijatelj Ninča prestigao (Ivan Ninčević, bivši reprezentativac Hrvatske, op. a.), ali s malo zdravlja i novim odijelom stat ćemo i njemu opet na rep. Mada, moram ga pohvaliti ako je sve ono ulovio, ha-ha-ha... 

Metković je najavio buđenje rukometa... 

- Da, istina, ali ne ide sve kako je planirano. Istina je da postoji jedan klub sada, no nije to kako se pričalo. A valjda će biti, ne znam, rekao sam, trenutno sam izvan toga. Zna se što rukomet znači ovom gradu, sve je rečeno.

Ali nije Kina i izvan rukometnih priča? 

- To nikad, stalno sam u kontaktu. Znaš ono - kao dijete voliš reći “ja sam igrao s njim”, tako je i meni drago vidjeti da Duvnjak, Horvat i Štrlek još dobro funkcioniraju, nose to. I ja sam igrao s njima, ha-ha. I čini mi se da smo opet dobri, ali da još trebamo neke stvari postaviti na mjesto. Kako ćemo to, ne znam... Obranu smo skucali, ali nam treba malo širine u tome u izboru da bismo se lakše nosili s pritiscima. Drugo, imamo igrače koji znaju igrati, ali imamo i problem s individualnom napadačkom kvalitetom na nekim pozicijama i to je stvar koju bi trebalo istesati najbolje što je moguće prije nego što se dođe na veliku scenu. Treba točno znati tko što može i treba. Uz to, bili smo odlični protiv Švicarske, ali Švicarska nije naša meta, mi u kontinuitetu moramo početi pobjeđivati Francusku, Dansku, Španjolsku i Norvešku da bismo se nametnuli i vratili na vrh. A to se najlakše radi kada svi u svojim klubovima igraju, kada su nositelji igre i onda kao takvi dođu u reprezentaciju i uspiju biti tim. Na dobrom smo putu, ali ima tu još posla. Imena i novac koji zarađuju tu nisu presudni.

Kako se Kini sviđa David Mandić?

- Brojke sve govore o njemu. Meni je zadovoljstvo čuti da je općeprihvaćeno da je obrana ta od koje sve počinje. Mandić je mlad igrač, napravit će još 100 pogrešaka, ali ga se da brusiti i očekujem da će svaka sljedeća sezona za njega biti bolja nego što je bila ova, koja je bila odlična. U sportu moraš ponavljati rezultate, ne živi se od minulog rada. Od njega se samo brzo nestane.

Kina nije nestao, makar trenutno roni, točnije, na bolovanju je. No, zaronit će on rukometnim vodama, ne sumnjamo. Ipak se tu bolje snalazi, makar mu pod morem ide, kažu Kinezi, “savršeno”.