Subota, 12. avgust
Kraj sezone
Sa jednom od naših komedija večeras gostujemo na maglajskom "Studentskom ljetu", a time i zvanično završavamo umjetničku sezonu 2016./2017. Nakon još jedne dinamične sezone s velikim brojem događaja, premijernih i repriznih izvedbi, brojnih gostovanja i festivalskih učešća u zemlji i inostranstvu, ovomjesečnim gostovanjima i festivalskom izvedbom u Zagrebu večeras smo priveli kraju 67. pozorišnu i koncertnu sezonu zeničkog BNP-a. Ponosan na kolegice i kolege i zajednički obavljen posao.
Nisam stigao na sinoćnje otvaranje Sarajevo Film Festivala, ali sam uspio prošetati gradom kasno uvečer. I opet onaj isti, začuđujuće divan ugođaj na ulicama Sarajeva. Atmosfera koja nam svih ovih godina, barem tokom tih nekoliko ljetnih dana, daje nadu kako nismo potpuno marginalizirani prostor na mapi evropskih i svjetskih zbivanja. I uvijek iznova kroz glavu prođe konstatacija kako jedna dobro osmišljena i profesionalno realizirana ideja koju provodi tek manja grupa profesionalaca i zaljubljenika u svoj posao može zapravo potpuno promijeniti sliku jednog grada i unijeti sasvim novu dimenziju u njegov život.
Tada možda i ponajbolje shvatimo koliko je glomazna birokratska mašinerija ove zemlje zapravo najčešće krajnje neučinkovita i nerijetko tek potrebna i dovoljna sama sebi. Ogromne riječi hvale ekipama SFF-a za fascinantne stvari koje su napravili za ovu zemlju.
Nedjelja, 13. avgust
Gosti iz Italije
Uspio sam pogledati dva izvrsna dokumentarna filma. Uvečer sam se našao sa dragim prijateljima iz Italije. U Sarajevu su naravno radi Festivala. To je, naime, povod, a već krajem sedmice nastavljaju prema jugu. Pitam ih šta im je plan, kao da im ja preporučim destinacije. A onda se prijatno iznenadim i oduševim kada vidim njihovu planiranu rutu kretanja i nivo pripreme za ovo putovanje. Hercegovačka sela, jezera, vodopadi, rijeke, planinarski domovi, tačno znaju gdje idu, kada i šta žele vidjeti. I sve to uz zavidnu razinu znanja o historiji, ljudima, znamenitostima, prirodnim bogatstvima i kuhinjama tih krajeva. Pričaju mi neke detalje o mjestima o kojima ništa nisam znao iako sam pored njih prolazio stotinu puta. I zaista, u silnoj želji da vidimo što više tih dalekih krajeva, toliko ljepote koja nas okružuje i koja nam je pred očima prolazi neopaženo.
Ponedjeljak, 14. avgust
Savjesni, skromni, tihi
Ljeta u teatrima tradicionalno opuštena. Nakon nekoliko programskih aktivnosti tokom jula i prvih dana ovog mjeseca, dođe evo i onaj ponedjeljak sredinom avgusta, kada se polako počinjemo okupljati u Pozorištu. Podvlačimo crtu na urađeno u proteklih godinu dana i kujemo planove za novu sezonu.
Dok obilazim zgradu, ugledam kolegu iz tehničkog sektora. Obradujemo se jedan drugome, pitam ga da li je negdje išao na odmor, je li se odmorio, kako je porodica. Zanima me zašto je u zgradi kada znam da ima još najmanje desetak dana godišnjeg odmora. Kaže kako je sinoć padala kiša pa je svratio samo da pogleda ima li vode na pozornici i je li sve uredu. Znam da je zaista samo zbog toga došao. Uvijek ohrabrujuće djeluje ta spoznaja da ovdje i dalje ima itekako ozbiljnih i savjesnih ljudi, onih koji brinu o onom našem, zajedničkom. I nerijetko upravo ti skromni i tihi ljudi čine onaj lijepi dio porodice umjetničke organizacije koji boravak na sceni, dvoranama, hodnicima čine ugodnim kao da ste u vlastitoj kući.
Utorak, 15. avgust
Novi standardi
Danas smo održali završnu sezonsku konferenciju za medije. Iznijeli smo neke zanimljive podatke koji nekada i nas same iznenade. Kada ste tokom godine posvećeni poslu, vi i nemate sasvim jasnu sliku koliko događaja i sadržaja može stati u desetak mjeseci jedne umjetničke sezone. Sve te brojke o održanim premijerama, repriznim izvedbama, gostovanjima, priznanjima i umjetničkim nagradama, publici, festivalima i drugim pokazateljima sami po sebi zaista ne govore mnogo. Ali sve to ipak dobiva određeni smisao kad ste istovremeno svjesni činjenice koliko se rada, posvećenosti, emocije, nezaboravnih i nadahnutih momenata, talenta i kreativnosti kolegica i kolega krije iza te programske statistike.
Nakon konferencije se družimo i razgovaramo s kolegama novinarima i zaključujemo. Umjetničke organizacije i javne ustanove kulture itekako su nam potrebne, ovdje i danas. Ne da bi djelovale po inerciji i neplanski producirali program bez mnogo smisla, već da bi živjele sa svojom zajednicom, da uspostavljaju nove umjetničke standarde, da nas drže u doticaju s međunarodnom kulturnom scenom, a nerijetko i da nas umjetnički provociraju svojim sadržajima.
Srijeda, 16. avgust
Rođendan, okrugli...
Rođendan. Okrugla cifra. Prijatelji, uglavnom oni stariji, tješe čuvenom rečenicom koju svi vole čuti, iako malo ko zaista vjeruje u nju. Otprilike tvrde kako, eto, život počinje baš u ovoj deceniji života koju danas započinjem. Već na spomen broja godina koji počinje cifrom 4 sjetim se one čuvene i donekle deprimirajuće Selimovićeve misli o tom ružnom dobu četrdesetih u kojem je čovjek i dalje toliko mlad da još uvijek ima želje, ali je istovremeno već i toliko star da bi te želje ostvarivao.
Okrećem odmah stvar u pozitivnijem smjeru i uvjeravam se kako mi je ipak mnogo bliža i draža njegova misao da si mlad sve dok se ne bojiš započinjati novo. A čini se da taj strah još nije tu. Dobivam tokom dana čestitke od prijateljica i prijatelja, kolegica, kolega, rodbine... Razmišljam koliko li bi ih se sjetilo i bez elektronskih podsjetnika i društvenih mreža. Ima i takvih. I dalje to nije dugačak popis, ali je bitan. Popodne shvatam da je nekada i polusatni ručak dovoljan da se prepriča i rezimira cijela jedna godina. Bio je ovo lijep dan.
Četvrtak, 17. avgust
Još jedna tragedija
Danas smo započeli s pripremama za organizaciju naših novih gostovanja u Skoplju, Podgorici, Ljubljani, švicarskom Bernu... Zaista zavidim kolegama iz stabilnijih društvenih okruženja koji svoje umjetničke planove mogu projicirati čak i 3-4 godine unaprijed. Želim vjerovati da će doći vrijeme kada ćemo i mi znati šta ćemo raditi barem za dvije godine.
U večernjim satima na TV vijestima gledam snimke iz Barcelone. Još jedna tragedija i stradanje nedužnih. Trudim se zaista nijedan dan ne zaboraviti na kontinuirana, višegodišnja, svakodnevna i užasna stradanja građanki i građana Palestine i Sirije, svakog dana pomisliti na režimske torture kojima su decenijama izloženi stanovnici nekih od afričkih, azijskih, latinoameričkih zemalja, pomisliti na patnju ljudi iz brojnih drugih krajeva svijeta. Ali istovremeno nije moguće i nedopustivo bi bilo ostati imun na podmukle i užasavajuće napade na građane i nevine prolaznike na ulicama evropskih gradova kojima svjedočimo proteklih godina. Zovem neke poznanike i prijatelje koji su tamo. Osjetim onaj nama dobro znani osjećaj tuge. Bijesa i ljutnje gotovo da nema. Najviše nevjerice.
Petak, 18. avgust
Nešto gotovo nadrealno
Planiram pogledati još neke projekcije ovog posljednjeg dana SFF-a. Ujutro ugledah da se ponovo prikazuje film "Liberation Day". Odlično, nova prilika, nakon što film nisam uspio pogledati tokom Festivala. Posljednjih mjeseci sam pogledao neke dokumentarne filmove i pročitao mnogo materijala o životu stanovnika Sjeverne Koreje.
Ipak, ima nešto gotovo nadrealno u pomisli da na Zemlji postoje ljudi koji (još) nisu inficirani novim tehnologijama, raznoraznim aplikacijama, platformama i svim drugim globalizacijskim trendovima i koji po mnogo čemu žive živote nekih prošlih vremena. Gotovo da djeluje egzotično. Iako zapravo ništa egzotično nema u činjenici da su cijelom jednom narodu uskraćene elementarne slobode već decenijama i da se više od 25 miliona ljudi nalazi u velikom zatvoru i potpunoj izolaciji. Bacam pogled na mapu svijeta na kojoj i dalje tinejdžerski označavam mjesta gdje sam bio i gdje želim ići i vidim da sam Korejski poluotok već odavno označio kao željenu destinaciju. Moguće i radi svojevremene fascinacije južnokorejskim filmovima i literaturom.
