Banjalučki profesor Miodrag Živanović čudom se čudio kad su vlasti u Republici Srpskoj u utorak velikom paradom proslavili još jedan neustavni dan tog entiteta, a, kako objašnjava, za njega je „to što je na pravnom nivou, protivustavno ili ne, manje bitno”. Šta je onda bitnije?
- Nijedna vlast, pa ni u RS, nema pravo i obraza da slavodobitno slavi bilo koji praznik. Ni u Sarajevu, ni u Mostaru. Oni koji to rade nemaju obraza i ponašaju se protiv svojih naroda. Niko ne bi imao pravo da to radi. Meni je sad to što je na pravnom nivou, protivustavno ili ne, manje bitno. Najvažnije je da nas, upravo tim povodima, a sutra će biti i nekim drugim, ponižavaju. I zato mislim da ne treba praviti nikakve parade, nego se okrenuti rješavanju naših problema. Na svakom pedlju naše države, koju ja volim, treba prepustiti ljudima da traže rješenje problema. Zato sam protiv takvih proslava - kaže dr. Živanović.
U Banjoj Luci smo 9. januara čuli već što smo bezbroj puta čuli - ponovo priča o referendumu, samostalnosti, otcjepljenju RS, o svijetloj budućnosti Srba unutar entiteta. Kako tumačite te priče?
- Pa nisam primijetio da su ljudi nešto bili egzaltirani i sretni. Zapravo, na ulicama Banje Luke nije bilo puno ljudi. Bilo ih je malo i bili su oni koji su morali, oni zaposleni u javnom sektoru. To su glasači Milorada Dodika i njegove vlasti. Mislim da obični ljudi, s njima sam često, kao i sa studentima, nisu vezani za taj dan RS. To je simbol, a ne život.
S druge strane, u BiH, prema podacima relevantnih međunarodnih institucija, 26 posto stanovništva živi u apsolutnom siromaštvu. Ispade da se onda hranimo nacionalizmom i patriotizmom. Kad ćemo se više zasititi?
- To je problem mentalnog sklopa i protoka godina. Kad barem logično razmislimo, doći ćemo do zaključka da smo taoci etnonacionalnih politika, koje su morbidne. Oni su naša kazna, možda duža i od doživotne. Mi smo taoci nekoliko fakata koje nas drže utamničene. Riječ je o državi i ustrojstvu koje je uređeno Dejtonskim sporazumom, koji je par excellence diskriminatorski. On je verificirao rezultate rata. I kad je to već uradio, napravio je proizvod u kojem ne postojimo kao ljudi, već isključivo kao Bošnjaci, Srbi, Hrvati i ostali. Mi ne možemo takvi ne samo živjeti ovdje, ne možemo izaći iz ovih suženih prostora, ne možemo disati zrak. Zato ljudi odlaze. Ne samo zbog ekonomskih prilika, koje su loše. Odlaze zbog odsustva nade. To je nama najveći problem. To razara socijalni kapital.
Riječ je o mentalnim poremećajima i tu više nema psihologije
Šta Miloradu Dodiku znače zapravo te priče o referendumu, otcjepljenju, negiranju države BiH. To je njegovo pogonsko gorivo ili Vi vjerujete da Dodik zaista vjeruje u to što govori?
- Temeljni razlog je u tome što Milorad Dodik nije političar. On je tehnolog vlasti. Ako treba biti liberal - bit će, ako treba biti etnonacionalista - bit će i to, ako treba biti socijaldemokrata - bit će, pa i fašista ako treba. Nevjerovatno je da predsjednik te male nahije predaje odlikovanje predstavniku fašističke partije Austrije. Ugostio je prije nekoliko mjeseci predstavnike partije Marin le Pen. Tome se ljudi dive, jer ne znaju ništa o tome, a on se hvali kako ima međunarodnu saradnju. Riječ je o mentalnim poremećajima. Tu više nema psihologije. Ovdje u BiH se vlada strahom i neznanjem.
Ko ima najviše koristi od toga da nas plaše jedne drugima? Najmanje 20 generacija je rođeno i odgajano u tom strahu?
- Iz mog uskog horizonta, a dugo radim u prosvjeti, najveći naš problem nije ekonomija, hoćemo li ili ne imati šta da jedemo. Mi smo mala zemlja, to će se riješiti. Naš je problem velika deformacija svijesti, prije svega kod mladih ljudi, koji su odrasli u ovom režimu, s ovim pravilima. Imamo nove generacije na svim stranama i ne znamo šta ćemo s njima. Mnogi od njih su gori nego ove vlasti.
Odlaze čak i ljudi mojih godina, i to ne zbog ekonomske ugroženosti
Vi, dakle, smatrate da bismo lako riješili probleme odlaska, nezaposlenosti, siromaštva. No, kako riješiti tu deformaciju svijesti o kojoj govorite?
- Prvo što treba ovdje uraditi je renesansa obrazovanja. Sistemi obrazovanja u BiH su najveće zlo, oni proizvode takvu svijest. I to se, naravno, multiplicira na cjelokupno društvo.
Ali i sistem obrazovanja nameće politika? To je začarani krug!
- Pa to i jeste problem. Imamo toliko primjera gdje su univerziteti generatori loših dešavanja, jer su pod neformalnim ili formalnim partijskim kontrolama. Karikaturalno mi se dopalo da je Univerzitet u Tuzli napisao da o svim bitnim na fakultetu odlučuje vladajuća koalicija. Inače je ta partijska kontrola većinom neformalna, pa samim tim opasnija.
Gdje su, profesore, građani, oni koji razumiju, razmišljaju, zašto to toliko trpe? U ime čega?
- Građani nisu predviđeni da uopšte postoje. Kad ja kao Miodrag Živanović zvani Žile kažem da nisam ni Srbin, ni Hrvat, ni Bošnjak, a neću da budem ostali, meni je oduzeto, kako bi rekao Milošević, 104 posto građanskih prava. Ja nemam prava ni na šta. Ne samo ja, nego i drugi koji isto ovako osjećaju. Oni koji ne postoje su već otišli iz zemlje. Odlaze čak i ljudi mojih godina i to ne zbog toga jer su ekonomski ugroženi.
Posljedica toga je razoreno socijalno tkivo Bosne i Hercegovine. Rješenje vidim u tome da naši narodi podnesu tužbe protiv svojih vlasti za zločin genocida. To se dešava više od 30 godina, a to je više od pola života. Oni nas uništavaju, drže kao taoce. Uništena je populacija ljudi koji ovdje pokušavaju normalno posmatrati stvari i da se bore za život. Ja nisam defetista, ali stanje je tako. Slika je crna! Zato mislim ponekad da je kasno.
Najkvalitetniji dio populacije je otišao, a mali dio je ostao i želi nešto napraviti. A stanje onih koji su ostali, naročito kad je o mladima riječ, prema istraživanjima, je rezignacija, apsolutno razočarenje.
Vjerujete li da ova godina, izborna, donosi neke promjene?
- Bojim se da se neće ništa dogoditi. Ta provalija između politike i života samo se može produbljivati. Umjesto da politika bude briga za narod, tvoj i moj mali zavičaj, politika je postala nešto sasvim drugo. Mislim da dugo tih velikih promjena neće biti. Nedavno sam razgovarao s jednom grupom ekonomista, upozorili su me da je na Balkanu prije 20 godina započeo proces nacionalnog samoosvještenja.
Njihova je konstatacija da je Hrvatska završila taj proces, nije bitno kako, Srbiji još treba i do 20 godina, a nama još tri puta više, jer imamo tri naroda. Oko 50 godina! BiH tek treba krenuti prema tom nacionalnom samoosvještenju. Kad to saberemo, to znači i da se međunarodna zajednica ovdje ponašala itekako licemjerno.
Jesu li se Hrvatska i Srbija odrekle planova o budućnosti, o podjeli BiH?
- Ti planovi postoje dugo i to nije ništa novo. Bosna je uvijek bila predmet različitih interesa. Ali, danas su ti interesi utoliko jači ukoliko je Bosna slabija. Na jednom skupu nedavno se govorilo o tome - kada će se lijeva i desna strana BiH opet okomiti na naše zajedništvo koje ne postoji. Ne mislim vojno, nego rafinirano. Kada će nam opet zaustaviti život i prisiliti nas da se odlučujemo na morbidne podjele? Kada će poništiti identitet BiH?
Paket aranžman je bio bolji
Stalno smo u nekom vrtlogu naših interesa, interesa međunarodne zajednice, naših susjeda.
- Pa to se događa od kraja rata. Odmah nakon potpisivanja Dejtona postojao je koncept mogućeg ulaska u EU, tzv. paket aranžman – sve državice bivše Jugoslavije idu zajedno u EU. Onda je, čini mi se, 1998. plan promijenjen, idemo jedno po jedno. To je gora varijanta, za mene je taj skupni ulazak, bez obzira na razlike, ko je koliko ostvario, bio bolji. Ovih su dana objavili da će Srbija i Crna Gora, u najboljim prilikama, postati članice Unije 2025. godine. Šta će biti s nama, niko ne zna. Ali, to zorno svjedoči da ni naše susjede, ni međunarodnu zajednicu ne zanima cijela BiH, nego njeni dijelovi.
U Ustav barem u tragovima instalirati pojam građanina
Ima li smisla uopće priča o takozvanom Dejtonu 2?
- Vjerujte da će biti svi protiv tog novog Dejtona, ako se pojavi. Gledao sam neke papire oko tog novog plana i shvatio da neće riješiti naše probleme jer opet neće otkloniti diskriminaciju. Sadašnji Dejton je takav da je diskriminacija instalirana u svakom njegovom članu. Tako ispada da smo mi jedna plemenska asocijacija. Kako to mijenjati?
Pa jednostavno, da se pokuša, barem u tragovima, u Ustav instalirati pojam građanina. Vlasti su svake godine taj problem multiplicirale. Ja sam jednom to napisao pa su rekli da sam cinik. Mi nigdje nemamo institucije vlasti, već samo domove naroda - a onda nemamo pojedinačna ljudska prava, već kolektivna. I Predsjedništvo i Vijeće ministara, Zastupnički dom BiH su domovi naroda. To je pravilo kazamata puta tri!
Da su vlasti pametne...
Koliko, zapravo, dugo možemo podnositi i ovu nepravdu i diskriminaciju, mirno gledati kako nestajemo?
- Naš socijalni kapital, tkivo našeg življenja, naši snovi, naša nada, duša su jednostavno iščilili odavde. Nema ih! I to je veći problem od ekonomskog. Da su vlasti pametne, riješile bi to u nekoliko poteza, krediti, zaposlenost. Ali, problem je što smo izgubili nas.
Kako to oživjeti? Kako da pravimo neku budućnost. Mislim da je kasno za te promjene. Ne vjerujem u bliskoj budućnosti da je moguće nešto promijeniti. Doći će i onaj futur dva, ali, pravo da kažem, ne znam šta će donijeti.
