Međunarodni dan borbe protiv raka obilježava se širom svijeta 4. februara, s ciljem upoznavanja javnosti s ovom teškom bolešću, prevencijom, dijagnosticiranjem i liječenjem. Koliko se kod nas govori o tome, radi na prevenciji i kroz šta sve prolaze oboljeli, ispričali su oni koji su i najkompetentniji da govore o tome, oni koji su se suočili, i koji se još uvijek suočavaju s ovom teškom bolešću. 

Tridesetšestogodišnja Azra Bubalo, kojoj je dijagnosticiran rak, svaki dan se suočava sa spoznajom da lijek za njenu bolest postoji, ali da ga ona sebi ne može priuštiti.

Kaže, sve je počelo prije četiri godine, kada joj se pred kraj trudnoće pojavila mala bradavica. Dodaje, nalazi su pokazali da se radi o melanomu, nakon čega je počela s primanjem terapija.

- Sve mi je to bilo šokantno, ali i danas je. Ovo je velika i teška bolest. Pacijenti koje sam sretala sa mojom dijagnozom su relativno mladi ljudi. Prošle godine sam bila predložena za studijsko liječenje, išla sam u Beograd. Nažalost, nisam prošla u tu studiju – istaklnua je, dodajući da sada očekuje da se lijek koji joj može vratiti zdravlje stavi na esencijalnu listu lijekova, jer novac za njega ne može sama osigurati.

Pojašnjava da se prvo utvrđuje može li lijek zaista pomoći, tek nakon toga počinje terapija. Novi lijek bi joj odgovarao, ali njena jedna terapija bi koštala 60.000 KM, a za potpuno ozdravljenje, morala bi ih primiti više.

- Lijek se daje u zavisnosti od tjelesne težine. Čovjek se razočara kada vidite da u okruženju postoje lijekovi. Samo tražimo pravo da se liječimo u svojoj zemlji. Ja sam dijete iz šehidske porodice. Moj otac se borio za ovu zemlju, a mi se danas ne možemo liječiti. Vjerujem da će ipak biti uredu. Odluke Parlamenta i Zavoda za javno zdravstvo su ključne, nadam se da će razumjeti – poručila je Bubalo.

Napominje da je do nedavno radila, ali da sada više ne može jer se, kaže, umorila od svega kroz šta prolazi.

Ni tridesetpetogodišnjoj Selmi Kovač činjenica da lijek za njenu bolest postoji, ali da joj je  nedokučiv, ne olakšava stanje. Kaže, nakon niza operacija, otkada joj je dijagnosticiran rak 2015. godine, uključena je i na radioterapiju i hemoterapiju.

Kaže, u početku nije bilo problema ni metastatskih promjena, stanje joj je bilo stabilno, međutim, problemi su nastupili kasnije, tačnije 2017., kada su se pojavile metastaze limfnih čvorova, na plućima i mozgu, čime je karcinom prešao u četvrti stadij malignog melanoma, a prema zadnjem nalazu, dodaje, pojavile su se i metastaze u maloj zdjelici.

- Saznanje da imam karcinom četvrtog stadija bilo je veoma teško prihvatiti, kako meni tako i mojim roditeljima, suprugu i porodici. Nastavak liječenja moguć je samo uz inovativni lijek za melanom, a to je sistemska terapija BRAF/MEK inhibitorima, jer trenutne terapije i lijekovi ne daju željeni učinak. Nažalost, indicirani lijek Vlada FBiH nije odobrila, a troškove takvog liječenja je nemoguće snositi – kazala je ona, napominjući da joj je najveća podrška u ovoj borbi porodica i dr. Maja Banjin.

Slučaj četrdesetogodišnjeg Dž.V. (identitet poznat redakciji) nešto je vedriji od prethodnih. On se danas, kaže, osjeća dobro, ali napominje da je prošao kroz izuzetno traumatično iskustvo kada mu je saopćeno da ima rak te da je nekada čak pomišljao da oduzme sebi život kako bi "prekratio sebi muke". Napominje da prije dijagnoze nije ni znao što znači melanom. Kaže, slučajno je zgulio mladež, otišao kod hirurga da ga skinu, a vratio se sa spoznajom da je teško obolio. Ističe, u svemu mu je pomogla porodica, prijatelji, ali i poznanici. Ironično ističe činjenicu da bi danas bio mrtav, da on i supruga nisu prodali stan kako bi mogao sebi kupiti lijekove.

- Nakon dijagnoze rekli su mi da lijek postoji, i da, ako ne želim da umrem za par mjeseci, za njega moram osigurati oko 150.000 KM. Nisam imao taj novac. Radio sam kao taksi vozač. Supruga i sin su mi dali ultimatum, ili će prodati stan ili me ostavljaju. Bili su moj oslonac, a u mnogim slučajevima, partneri ostave oboljelog partnera – napominje on.

Kaže da je pokušao dobiti pomoć na razne načine. Novac od stana nije bio dovoljan za liječenje, pa je prodao auto i porodični nakit.

- Plaćamo zdravstveno osiguranje, a kada nama treba lijek niko od nadležnih ne reagira. Tri puta sam ranjavan, ni to ništa nije značilo. Na kraju sam i kredite počeo uzimati. Tek tada sam vidio da su ljudi sa ovom dijagnozom osuđeni na smrt – kaže, naglašavajući da je on imao sreće, ali da je jedan od njegovih kolega taksista, kome je dijagnosticiran rak, umro jer nije imao od čega platiti inovativni lijek.