O njima je prije pune 33 godine brujala cijela bivša država. U januaru 1985., tada 18-godišnja Šima Čuljak i njena godinu mlađa sestra Draženka preživjele su sedam dana i osam noći u jami dubokoj desetak metara nakon što su se izgubile u snježnoj mećavi na putu prema Mostaru iz svog sela Bogodol kod Širokog Brijega.
U tankoj odjeći, bez hrane, u jami su preživjele na ekstremnoj hladnoći, a od smrti su ih spasili lovci Drago, Rade i Krešo Ćavar.
Amputirane noge
Njihova nesreća tada je sve digla na noge, a novinari su izvještavali o tom čudu, od trenutka kad su pronađene žive, liječenja na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu, gdje su im objema amputirane noge, pa sve do oporavka.
Sestre Čuljak danas žive u Torontu, sretne su, ispunjene i zahvalne. Tamošnja televizijska kuća snimila je kratak film o njihovoj svakodnevici, jer uprkos tome što su ostale bez nogu, one voze, plivaju, skijaju, rone, plešu...
No, svojevrsna rekonstrukcija događaja iz 1985. bit će pretočena u filmsku priču “Sestre” koju potpisuje produkcijska kuća “Kadar” iz Širokog Brijega.
Taj kratkometražni dokumentarni film uskoro će, kako je za “Avaz” kazao osnivač “Kadra” Tomislav Bubalo, ugledati svjetlost dana. Ostalo je još nekoliko kadrova koji će biti snimljeni u Hercegovini, a glavnina filma završena je u Delnicama u Hrvatskoj.
- Odluka da uradimo film pala je prije tri godine, kad su njih dvije bile u Hercegovini i kad smo se reditelj filma Zdenko Jurilj i ja upoznali s njima - ispričao nam je Bubalo te je izrazio nadu da će premijera filma biti na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu.
Tada je sa sestrama Čuljak urađen intervju, a zamišljeno je da njihov glas bude u pozadini.
Draženka je iz Toronta u ekskluzivnom telefonskom razgovoru za “Avaz” kazala da će ona i sestra svakako doći u Hercegovinu kad film bude završen. Bez obzira na hendikep koji imaju, govori kako ona i Šima žive normalnim životom. Obje su udate, a Draženka ima sina.
Velika pomoć
- Najvažnije je to što smo, hvala Bogu, preživjele, bez obzira na to što smo izgubile noge. Hendikep nije toliko strašan, jer nikad se ne bi reklo da imamo proteze – govori Draženka.
Doživotno će, ističe ona, biti zahvalne svojim spasiocima Ćavarima, kao i cijeloj tadašnjoj Jugoslaviji koja je bila uz njih, moleći se da prežive.
- Lovci jesu bili ključni, ali je poslije izvlačenja svako na neki način odigrao neku ulogu u našim životima. A kako čovjek da zahvali nekome za život... Zahvalne smo i mami, jer se borila da nas odvede u pravu bolnicu, doktorima koji su se borili za naše živote... Ljudi sa svih strana su dolazili, slali pomoć... – prisjeća se Draženka.
Djevojčice dobivale imena po njima
Zanimljivo, nakon slučaja Čuljak, neki su i djeci davali imena po sestrama koje su svojevrsni simbol pobjede života. S jednom Draženkom iz Podgorice Draženka Čuljak već dugo njeguje i prijateljstvo.
- Javila mi se djevojka iz Podgorice i rekla da je dobila ime po meni. Njen brat je 1990. gledao na TV-u o našem slučaju i roditelje je natjerao da sestri daju ime po meni. Sad smo prijateljice - govori Draženka.
