U protekloj sedmici u Banjoj Luci održan je okrugli sto u organizaciji Evropske akademije Banjalučke biskupije o temi "Hrvati - katolici u entitetu RS u BiH - stanje i perspektive", koji je u medijima prošao gotovo neopaženo, a na kojem su izneseni dramatični podaci o položaju hrvatskog naroda u RS.

Potpuno iskorjenjivanje

Preostali malobrojni Hrvati - katolici u entitetu RS, nebrigom i neznanjem hrvatskih političara, "uz kontinuirano cementiranje etničkog čišćenja koje je na njima provedeno tokom rata – u poratnom periodu", prepušteni su potpunom iskorjenjivanju, prenosi Katolička tiskovna agencija.

Neke župske zajednice su već potpuno mrtve, župa Sokoline, u kojoj je primjerice 1991. godine bilo 1.496 Hrvata – katolika, a danas nema nikoga. Istoj sudbini se približava još 15-ak župa, a najbliže svom nestanku su župe Bosanski Aleksandrovac (4), Stratinska (4), Bosanska Kostajnica (9) i Dolina (10).

U drugom uvodnom izlaganju, mons. Ivo Tomašević dopunio je ovu tužnu sliku o nestajanju Hrvata katolika s ovih prostora iznijevši aktuelne podatke o kretanju broja vjernika u župama na području Vrhbosanske nadbiskupije, a nalaze se, također, na području entiteta RS.

- Želim svima vama najprije čestitati na hrabrosti da dođete po ovim teškim vremenskim uvjetima, kao i na hrabrosti da govorite o ovoj temi. Za to je uistinu hrabrost potrebna - kazao je  Tomašević.

Govoreći o stanju u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, istaknuo je da je u njoj živjelo više od polovine svih katolika, pa samim tim i Hrvata u BiH, odnosno, da je imala više vjernika nego sve tri druge biskupije u BiH zajedno.

Dodao je da je, prema podacima koje su svećenici prikupili tokom blagoslova porodica na kraju 2017., odnosno početkom 2018., ostala samo otprilike jedna trećina vjernika u odnosu na 1991., konkretno samo 154.263 katolika.

Kazao je da se 33 župe Vrhbosanske nadbiskupije nalaze na teritoriji RS, te da u njima sada ukupno živi samo 4.032 vjernika u 1.832 porodice.

Potom je nabrojio poimence sve župe, a riječ je najvećim dijelom o župama u Bosanskoj Posavini te dijelu usorskog dekanata.

Mala stagnacija

Kao primjer naveo je da je u 15 župa derventskog dekanata prije rata živjelo blizu 50.000 katolika, a da ih na kraju 2017., odnosno na početku 2018. ima samo 760.

Dodao je i da se šest župa Vrhbosanske nadbiskupije nalaze dijelom na teritoriju RS pa bi se ukupno moglo govoriti o broju od 4.500 katolika u Vrhbosanskoj nadbiskupiji na teritoriju RS.

Pojasnio je da se nakon rata broj katolika u Vrhbosanskoj nadbiskupiji počeo povećavati ponajprije zahvaljujući povratku u dijelove koje su srpski oružnici morali prepustiti Federaciji BiH poput odžačkog kraja, te sporom ali trajnom povratku u dijelove iz kojih su bili prognani katolici tokom sukoba Armije i HVO-a.

Dodao je da se broj konstantno povećavao do 2002. godine, nakon čega slijedi mala stagnacija da bi se od 2006. godine broj katolika u Vrhbosanskoj nadbiskupiji svake godine smanjivao. Napomenuo je i da je riječ o crkvenim podacima te da su velikim dijelom tačni u manjim sredinama, dok je u velikim gradovima teže doći do tačnog broja katolika.

Tomašević je istakao da se u prvim godinama nakon rata vrlo teško može uopće govoriti o nekom povratku na teritoriju entiteta RS, o čemu dovoljno govori činjenica da je bilo čak vrlo teško 1996. i 1997. napraviti fotografije srušenih crkava i samostana na tom dijelu BiH za knjigu "Raspeta Crkva u Bosni i Hercegovini".

- Teško je bilo doći i napraviti samo fotografije srušenih crkava, a kamo li da se ljudi vrate u svoje razorene domovine - kazao je Tomašević, te spomenuo događaj od 23. aprila 1998. godine, više od dvije godine nakon rata, kada je kardinal Vinko Puljić sa svećenicima i časnim sestrama te vjernicima želio po prvi put slaviti Svetu misu u kripti minirane crkve u središtu Dervente, u župi koja je prije rata imala oko 9.000 vjernika.

Kazao je da su barikadama na cesti od Bosanskog Broda prema Derventi zaustavljeni autobusi prognanih katolika koji su krenuli na Svetu misu, a kardinal Puljić, svećenici, časne sestre i mali broj preostalih vjernika opkoljeni su bili u kripti crkve odakle su ih, nakon višesatnog zatočeništva, oslobodile snage SFOR-a dok su njihovi auti uništeni.

Podsjetio je da su biskupi Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine "Otvorenom pismu potpisnicima i svjedocima Dejtonskog sporazuma" od 8. decembra 1995. "pozdravili zaustavljanje ovog agresorskog rata po ovom mirovnom sporazumu", moleći "Boga da ovom ratu zaista bude kraj".

Ali, napisali su i sljedeće: "Međutim, obuzima nas ozbiljna sumnja da na temelju ovako napravljenog mirovnog sporazuma može doista zavladati i potrajati tako poželjan pravedan mir. Mirovni sporazum, koliko nam je poznat, sadrži nekoliko vrlo čudnih proturječja i pogubnih nesigurnosti.

- 1. Proglašena cjelovita Bosna i Hercegovina ovim sporazumom podijeljena je u dva entiteta.

- 2. Kako može biti jedna država sa tri vojske?

- 3. Kakva je to pravda po kojoj se pola te zemlje daje trećinskom narodu te zemlje?

- 4. Ko može biti ovlašten da potpiše sporazum po kojem se prostori većinskog stanovništva bosanske Posavine prepuštaju vlasti manjinskog stanovništva?

- 5. Ovim sporazumom potvrđeno je i ovlašteno etničko čišćenje i pravo jačeg, te se na isti nivo stavljaju žrtva i agresor".

Šesta tačka

Tomašević je posebno istakao šestu tačku u spomenutom pismu biskupa BK BiH, koja glasi: "Ko sve treba ostvariti mirovnim sporazumom predviđeni povratak stotinama hiljada prognanika i izbjeglica u njihove domove i zavičaje i tu im omogućiti sva ljudska i građanska prava i slobode?".

Naveo je da se to nije znalo tada, te da se ne zna i sve do danas. Izrazio je nadu i želju da ovaj okrugli sto bude prekretnica u daleko odlučnijem i zajedničkom zalaganju za održivi povratak prognanih Hrvata – katolika.

Frano Piplović, voditelj studije Evropske akademije, ponudio je jednu sociološku analizu stanja i perspektiva hrvatske katoličke populacije na području RS, polazeći od podataka o brojnosti Hrvata katolika temeljem dva državna popisa stanovništva iz 1991. i 2013.

Prema državnom popisu stanovništva koji su provele vlasti SR Bosne i Hercegovine iz 1991. (na današnjem prostoru entiteta RS, u 39 općina i gradova bilo je 152.975 stanovnika hrvatske nacionalnosti. Od tog ukupnog broja, 145.000 Hrvata živjelo je na prostoru od Bosanskog Šamca do Bosanskog Novog.

Konkretno na prostoru Bosanske Posavine, u pet gradova i općina Derventa, Doboj, Modriča, Bosanski Brod i Bosanski Šamac, živjelo je 73.508, na prostoru Banje Luke i šire banjalučke regije, u 15 gradova i općina bilo je 71.527 građana hrvatske nacionalnosti.

Na ostalim područjima RS – Semberija, Podrinje i istočna Hercegovina, prema popisu stanovništva iz 1991., nastanjivalo je oko 8.000 Hrvata.

Trebalo je proći 13 godina da se nakon okrutnog rata provede novi državni popis stanovništva BiH, čije smo rezultate uz teške sporove i sukobe napokon doznali tek 2016 godine.

Svojevrstan paradoks

Prema rezultatima ovog popisa Hrvata je u cijeloj BiH bilo 544.780 (muškaraca 267.789, a žena 276.991) od kojih se 536.333 izjasnilo katolicima (262.423 muškaraca, a 273.910 žena). Od tog broja prema ovom popisu u entitetu RS Hrvata je bilo 29.645 (12.570 muškaraca, 17.075 žena) od kojih kao katolici izjasnilo 28.883.

Svojevrstan je paradoks da su Hrvati- katolici u proteklih 100 godina, u vrijeme ondašnjih tzv. nenarodnih režima, na području cijele BiH, brojčano rasli iz godine u godinu sve do 1990. godine, da bi od 90-tih godina pa sve do danas, u vrijeme tzv. narodnih i demokratskih vlasti, broj Hrvata u BiH bio prepolovljen , a u RS doveden gotovo do nestanka. To potvrđuju podaci iz 1913 godine kada je u BiH evidentirano 458.990 Hrvata katolika i svi ostali podaci iz popisa do 1991. godine kada je evidentirano 812.256.

Posljednjim popisom stanovništva iz 2013. godine na nivou BiH evidentirano je 544.780 stanovnika hrvatske nacionalnosti, što znači da je između dva posljednja popisa iz Bosne i Hercegovine nestalo najmanje 267.476 Hrvata.

Tokom okruglog stola, iz izlaganja se moglo zaključiti da su se svi učesnici, osim onih koji su aktuelni nosioci neke od nivoa  vlasti, složili kako su za nestanak Hrvata s područja BiH, naročito entiteta RS, krive pogrešne hrvatske politike te hrvatski političari, jer je neshvatljivo da u BiH ostala dva naroda, uprkos svojim stradanjima, uspjeli su najvećim dijelom "zaliječiti" svoje rane, a Hrvatima to nije pošlo za rukom već su u pola BiH svedeni na "statističku grešku" te dovedeni do svog potpunog fizičkog iskorjenjivanja.

Hoće li opet Katolička crkva, kao što je to mnogo puta ranije kroz historiju činila, morati ići po svijetu za svojim protjeranim i iseljenim narodom te osnivati Katoličke misije kako bi spašavala svoj narod i svoje vjernike od totalnog odnarođivanja, kako bi spašavala oba identiteta – hrvatski i katolički?, piše KTA.