Bosna i Hercegovina na samom je dnu evropske i svjetske ljestvice po doniranju organa.
- No, rekao bih da nije više problem u građanima, mislim da dobro shvataju kakav je značaj doniranja organa. Mi sada imamo problem zbog koordinatora koji su imenovani da bi dijagnosticirali moždanu smrt i ušli u razgovore s obiteljima umrlih. Osim u Zenici, čini nam se da bi koordinatori u ostalim centrima morali početi bolje raditi svoj posao - kazao je za „Avaz“ Tomislav Žuljević, predsjednik Udruženja dijaliziranih i transplantiranih bolesnika FBiH.
On najavljuje da će predstavnici Udruženja uskoro zatražiti sastanak u Federalnom ministarstvu zdravstva i zbog neprovedbe Zakona o transplantaciji tkiva i organa u svrhu liječenja.
- Mukotrpno smo, preko prosvjeda, isključivanjem s dijalize, došli do ovog zakona, a on je i dalje samo mrtvo slovo na papiru. Očekivali smo da će ministarstvo Zakon provesti u djelo, da će biti više transplantacija. Očekivali smo da će biti napravljen registar. Od toga, nažalost, ništa – ističe Žuljević.
S druge strane, ističe on, ni bolesnici nemaju informacija zašto je tako mali broj transplantacija u FBiH, godišnje dvadesetak. U Hrvatskoj se, primjerice, godišnje transplantira i do 400 bubrega.
- Ne možemo se načuditi zašto se u Sarajevu vrši jedna do dvije transplantacije godišnje. Bračni parovi sada idu u Tuzlu. Mi nemamo odgovora na to. Naše je samo da čekamo i da se nadamo. Nemamo ni prave informacije koliko trenutno pacijenata čeka kadaveričnu operaciju. Zvanični podaci kažu oko 200, ali se zapravo radi o 700 pacijenata. Najžalosnije je što mi imamo odličan liječnički kadar, a opet toliko novaca i pacijenata ide vani – u Francusku, Hrvatsku, Tursku – dodaje Žuljević.
Sve rjeđe
Na državnom nivou ne postoji jedinstvena institucija koja bi se brinula o transplantaciji ili pacijentima na čekanju.
U EU su kadaverične operacije sve rjeđe, zahvaljujući i programu prema kojem se povećao broj živih rodbinskih ili nerodbinskih transplantacija za 30 posto.
U RS nema ni liste
Situacija u RS još je teža, jer tamo ne postoji čak ni lista čekanja za kadaverične transplantacije.
- U RS se rade samo žive, rodbinske transplantacije. Jedna do dvije godišnje. Tamo je bolesnima još i gore - navodi Žuljević.
