Nećemo o policiji. Tako je bio rubriciran intervju koji je za novogodišnje izdanje „Dnevnog avaza”, na prijelazu između ratne 1995. i mirnodopske 1996. godine, dao legendarni komandant specijalaca Bosne i Hercegovine, Dragan Vikić.

Dječačka mašta

- Sarajlijama i Bosancima ne treba posebno predstavljati Dragana Vikića. Pamte ga iz prvih dana rata kao komandanta Specijalne jedinice MUP-a koja se među prvima stavila u odbranu grada i domovine. Momke iz te jedinice i danas zovu "Vikićevci" - potcrtano je na početku intervjua u čijem nastavku se komandant Vikić predstavio:

- Rođen sam 8. oktobra 1955. godine na Vasinom Hanu, sada ga zovu Gazin. Otac mi je gore bio direktor pilane, a gore sam završio četiri razreda osnovne škole. Gore smo bili sve do 1965. godine, kada smo prešli na Čengić-Vilu.

I šta je dječak Dragan Vikić maštao da će postati?

- Od dječačkih dana me privlačio sport. Kao sedmogodišnjak na račun svog dobrog učenja od oca sam izmolio skije i bicikl, najprije dječiji, a kasnije i onaj sportski. Želio sam studirati, i završio sam Fakultet za fizičku kulturu. Dakle, da nisam ovo što jesam, bio bih profesor fizičke kulture.

Sport je bitno utjecao na Vaš život. Bili ste vrhunski sportisa. Otkud interes upravo za borilačke sportove?

- Borilačke vještine treniraju temperamentniji ljudi, mada svaki sport traži malo temperamenta. Da budem iskren, uopšte nisam imao predstavu o tome šta je karate. U vrijeme kada sam se ja počinjao baviti sportom, u Sarajevu, sem boksa, nije bilo drugih borilačkih vještina. Tek negdje šezdesetih godina pojavili su se ovi sportovi. Godine 1968. formiran je prvi karate klub "Bosna", zaslugom trenera Salke Ćurića koji je, nažalost, poginuo u ovom ratu.

Veliki Salko Ćurić

Kakvi su bili ti prvi dani borilačkog sporta u Sarajevu?

- Bili smo u jako disciplinovanom klubu, živjeli smo drugarski, gotovo familijarno. Meni, a i mojim kolegama znalo se desiti da ostavimo lančić ili neku vredniju stvar na dasku prozora i da je sutradan, kad dođemo na trening, ponovo nađemo na istom mjestu. Sve je to zasluga Salke Ćurića, bio je to jedan veliki čovjek i to je pokazao i u ovom ratu. Sjećam se, kada su otvoreni "Kaktus" i diskoteka u Domu mladih, tražili su nas iz KK "Bosna" kao redare, izbacivače. I mene je to, da budem iskren, privlačilo, ali Salko je rekao da mi iz Kluba u tome ne možemo učestvovati i njegova je bila posljednja.

Šta je sve potrebno da bi čovjek uspio kao vrhunski sportista?

- Vrhunski sport traži kompletnu sportsku ličnost, godine napornog rada i treniranja. Ja sam nakon sedam godina upornog treniranja dospio u reprezentaciju bivše Jugoslavije s kojom sam bio i prvak Evrope 1978. godine. Dva puta smo bili drugi, jednom treći.

Osvojio sam niz medalja na državnim i republičkim takmičenjima. Žao mi je što nisam nešto više postigao u pojedinačnoj konkurenciji, ali za to krivicu snosi politika tadašnjeg selektora Ilije Jorge, koji je za pojedinačne predstavnike više volio staviti nekog iz svog kluba ili iz Srbije nego nas iz drugih republika. Mi smo teglili za reprezentaciju, a oni su imali prednost u pojedinačnim nadmetanjima.

Da udahnem more...

Kad bi Vam se pružila prilika da odete na odmor na mjesec dana, bez ikakvih obaveza, gdje biste ga proveli?

- Najradije bih otišao na neku od planina oko Sarajeva na kojima nisam bio protekle četiri godine. Naravno, i ja, kao i većina Sarajlija, volio bih otići na more, barem da udahnem onaj morski zrak.

 A inostranstvo?

- E, za inostranstvo treba malo dublji džep. Mislim da će jedno vrijeme inostranstvo biti dostupno onima koji ne samo da se nisu istrošili nego su i zaradili u ovome ratu.

Zar ima i takvih?

- Naravno da ima i ja nemam ništa protiv onih koji su pošteno radili i zaradili, ali imam protiv onih koji su krali, pljačkali, otimali od ovog naroda.

A šta mislite o onima koji su otišli u ratu iz Sarajeva?

- Svi mi imamo jedan prag do kojega možemo ići. Možda sam ja lakše podnosio sve ovo jer sam imao mnogo posla i obaveza koji mi nisu dali da puno razmišljam. Neki ljudi su mnogo razmišljali šta će biti s njima i kada je strpljenje doseglo granicu - oni su otišli. Oni koji su se plašili, izgubili strpljenje, njima ne zamjeram. Zamjeram onima koji su koristili razne povlastice, službena putovanja, sportske izlaske iz zemlje i ostali u inostranstvu.

Kako gledate na njihov povratak?

- Meni bi bilo drago da vidim neke ljude koji su otišli. Potrebni su nam ti ljudi, naročito kadrovi. Neki oprosti i interesi moraju postojati i kod nas. Istina, ništa više neće biti kao što je bilo. Ti ljudi nam trebaju u miru, ako već u ratu nisu dali svoj doprinos, treba ih obavezati da ga daju u miru, u većoj mjeri.

Strašna propaganda agresora

Šta pamtite kao najružniji, a šta kao najljepši događaj u ratu?

- Za mene je najružniji bio period cijepanja jedinice. Četvrtog aprila 1992. godine imali smo zajednički sastanak, a navečer smo se razišli. Bilo je to vještačko cijepanje jedinice izazvano strašnom propagandom agresorske strane. Bilo mi je ružno gledati to cijepanje, neki od onih koji su prelazili na suprotnu stranu u tim su se trenucima ponašali kao... ne mogu reći žene, jer su se one pokazale izuzetno izdržljivim u ovom ratu. Zamislite te borbene momke kako plaču. Ružni događaji su i pogibije momaka iz jedinice. Teško je kada gubite mlade ljude, pogotovo kada to treba saopštiti njihovim najbližima. A najljepše, pa mislim da je to Dejton. Da li je pravedno ili ne, to je drugo pitanje, ali je donio mir ovoj zemlji i ljudima.

Bosna je mala država da bi se cijepala

Kako vidite Bosnu u budućnosti?

- Vidim je kao zajedničku državu sva tri naroda. To je moja želja, a da li će tako biti zavisi od svih nas zajedno. Bosna je mala država da bi se cijepala, Bosna je lijepa država i otkidanje bilo kojeg njenog dijela narušava tu ljepotu.

Napisao sam knjigu

Šta će Dragan Vikić raditi kada ode u penziju? Jeste li razmišljali da napišete knjigu?

- Šta ću raditi kada odem u penziju, znaću kada se to desi. A što se knjige tiče, ja sam već napisao knjigu...

?

- U ratu sam napisao knjigu "Angažiranje i djelovanje antiterorističkih snaga policije". To je stručna knjiga za koju tražim izdavača.

Dobro je imati dlaku na jeziku

S obzirom na Vaš korpulentni izgled, ne mogu odoljeti da Vas ne upitam: jeste li na dijeti?

- Ne.

Vidim da "nećemo ni o hrani". Ima li Dragan Vikić neku manu?

- To treba pitati druge, oni to bolje znaju. Svi mi imamo i vrline i mane.

Dobro, koje biste se svoje osobine najradije odrekli?

- Ponekad je dobro imati dlaku na jeziku. Nekada ljudi ne vole da im se sve iskreno u lice kaže, a ja to imam običaj.

Poruka bosanskom narodu

Ovo je novogodišnji broj. Šta biste poručili bosanskom narodu? Imate li Vi kakvu svoju želju?

- Neke specijalne, posebne želje nemam. Želim samo da se ovdje stvore uslovi za normalan život. A što se poruke narodu tiče, poručio bih mu da i dalje ostane onakav kakav je bio u ratu. Pored sveg zla koje nam je rat donio, on je učinio da se ljudi zbliže, da pomažu jedni drugima - poručio je Dragan Vikić za naš list prije 23 godine.