Vladika Grigorije u intervjuu za „Nedeljnik“ govorio je o odlasku u Njemačku, o svom odnosu s Aleksandrom Vučićem, o tome kako je devedesetih organizirao studentske proteste, kako je izgradio političku nezavisnost Eparhije zahumsko-hercegovačke, u kakvom stanju ostavlja ratom podijeljenu Hercegovinu, o književnosti, fudbalu…
- Kada se, posljednjeg dana saborskog zasjedanja, raspravljalo o sudbini Eparhije frankfurtske i sve Njemačke, između ostalog, postavilo se i pitanje ko bi se mogao prihvatiti tog zaduženja i sjesti na tamošnji episkopski tron. Budući da do rješenja, ni poslije višesatne rasprave, nismo uspjeli doći, vladika budimljansko-nikšićki Joanikije predložio je da ja preuzmem tu obavezu i odgovornost, obrazlažući taj svoj prijedlog činjenicom da u obavljanju arhijerejske dužnosti imam višedecenijsko iskustvo, ali da isto tako, zbog svojih godina, imam i dovoljno energije i entuzijazma da se posvetim novoj misiji - ispričao je za novi broj „Nedeljnika“ vladika Grigorije, u prvom intervjuu koji je dao poslije iznenadne odluke na proteklom Saboru da napusti mjesto episkopa zahumsko-hercegovačkog i „preseli“ se u Frankfurt.
- Vladin prijedlog mi se učinio smislenim. Moja jedina molba bila je ta da novog zahumsko-hercegovačkog vladiku biraju među hercegovačkim monasima koji poznaju tamošnji narod i prilike. Predložio sam oca Dimitrija, koji je istinski monah i isposnik, molitvenik i smirenouman čovjek.
O tome sam odavno razmišljao. Imao sam na umu da novi hercegovački vladika ne mora biti vičan biznisu i politici. Jer mnogo toga je izgrađeno, a eparhija je ekonomski stabilna i nezavisna, pa je samim tim i politički nezavisna. Novi episkop ima mogućnost da radi ono što najbolje zna – da se moli Bogu i propovijeda. To je bila moja vizija“.
Vladika Grigorije je rekao da odlazak u Njemačku doživljava kao „još jednu misiju te, u izvjesnom smislu, i izazov, a sa svješću da je i jedno i drugo moguće samo uz Božiju pomoć“.
- Veoma je važno za svakog čovjeka da to ide naprijed, ususret novim obavezama, dužnostima, odgovornostima te izazovima koje život pred nas postavlja. Statičnost već sama po sebi nije dobra i ponekad su promjene nužne kako bismo se trgli i pomjerili iz životne zaparloženosti i prividne sigurnosti na koju smo navikli - rekao je on, između ostalog.
Govoreći o Eparhiji zahumsko-hercegovačkoj, rekao je da se njegov posljednji zadatak u Hercegovini ticao izgradnje, odnosno obnove Hrama Svete Trojice u Mostaru, a uporedo i obnove života u Mostaru.
- Mostar je bio i ostao moje Kosovo. Nikad nisam pomislio da nas je malo, da nemamo šanse... Uvijek sam hodao Mostarom kao da šetam s hiljadama postradalih, s onima koji su taj grad proslavili, s umjetnicima, s trgovcima, radnicima, junacima. Čini mi se i da sam bio sam (a nisam), ne bih se ni za tren uplašio, niti bih pomislio ili priznao da Mostar nije moj jednako kao i svh drugih ljudi koji u njemu žive. Vjerujte, kada bi se neko trudio i hiljadama godina - ne može nas izbrisati iz Mostara. Tamošnji saborni hram je bio svojevemeno najveći pravoslavni na Balkanu i jedan od simbola Mostara, po kojem je ovaj grad, pored Starog mosta, bio prepoznatljiv. Izgradnja hrama se, Božijom milošću, privodi kraju i, iako se to neće desiti prije mog odlaska iz Zahumsko-hercegovačke eparahije, ispunjava me radošću činjenica da je trenutak završteka izgradnje Sabornog hrama u Mostaru veoma blizu. Do jeseni će biti završeni građevnski radovi. Ovo je još jedna prilika da zahvalim Bogu i divnim ljudima koji su nam pomogli i još nam pomažu. Kada je riječ o drugim gradovima Eparhije zahumsko-hercegovačke: Trebinje je postalo mjesto susreta i radosti, Dubrovnik mjesto pomirenja i dijaloga, Nevesinje je, zahvaljujući djelovanju naše eparhije, dobilo, između ostalog, bolnicu, u kojoj rade vrhunski stručnjaci i u kojoj se liječe građani iz cijele bivše SFRJ. U Ljubinju, Berkovićima, Bileći, Gacku obnovljeni su stari ili podignuti novi hramovi, a crkve su žive pune naroda - kaže vladika Grigorije.
