Prof. dr. Ugo Vlaisavljević u posljednje vrijeme postao je top-tema sarajevske akademske zajednice. Opći utisak je da je izložen pritiscima koje ne zaslužuje. Pritisci su otišli toliko daleko da mu se prijeti čak i otkazom na Filozofskom fakultetu.

O situaciji u kojoj se našao, o optužbama za navodno nasilje, za seksualno uznemiravanje i mobing, o podršci dijela ovdašnje, ali i šire javnosti koju uživa, prof. Vlaisavljević govorio je u emisiji „Dobar, loš, zao“ Marija Vrankića na Našoj TV:

- Ne bih htio puno govoriti o prljavom vešu. Zašto? Sramota je govoriti o nečemu što se danas dešava na Univerzitetu i u visokom obrazovanju, šta se dešava u akademskoj zajednici. Ja, koji sam redovni profesor 30 godina u toj instituciji, doveden sam u priliku da možda jedini ili prvi put, izuzimajući nekoliko cijenjenih kolega, govorim u javnosti o tako lošoj situaciji.

Potvrdio je da je u problemima već neko vrijeme, ali i naglasio kako ne želi koristiti medije u sporu s rukovodstvom ili autoritetom Univerziteta. Stvar je, prema njegovim riječima, „vrlo krhka, loša, namještena da će biti predivno da se pravnim sudskim putem to ospori.“

- To je možda poslastica za pravnu struku, ali, naravno, moj obraz u javnosti je nepovratno doveden u pitanje, da ne kažem uprljan. Ja imam odvažnosti i želje da u javnosti priznam ono što mi se stavlja na teret i da javno obrazložim svoj stav. Napominjem, od 9. mjeseca, kada sam uputio žalbu, a naročito otkad sam dobio upozorenje pred otkaz dekana Dželilovića početkom 5. mjeseca, nikad i ni na koji način nisam imao priliku na svom vlastitom Univerzitetu, na svom fakultetu, da branim svoj stav. Znači, optužba bez saslušanja. Mislim da je to neviđeno, nečuveno - riječi su koje Vlaisavljević izgovara s gorčinom, ali potpuno mirno.

Uz to, konstatira da je u akademskoj javnosti malo ljudi javno istupilo u vezi sa situacijom u kojoj se našao. Od nekoliko imena, jedno je ipak izdvojio:

- Recimo, cijenjeni kolega Enver Kazaz, s kojim sam prije pet-šest godina bio baš u žestokim polemikama, javno je rekao pred kamerama da je nedopustivo to što mi se radi. On je jedan od inicijatora peticije... Peticija je sada dobila izuzetne razmjere, međunarodne razmjere, što mi je veoma drago. Ta podrška je vrlo važna. Peticiju su potpisali, i to s komentarima podrške, ljudi koji se apsolutno ne slažu, čak mislim da zaziru na svaki način jedni od drugih, dakle, to je politički i ideološki konglomerat koji je neočekivan i neviđen.

Kaže da je značajnu podršku dobio iz tzv. bošnjačkog miljea, ali da se našao na meti određenih bošnjačkih struja i stranaka koji su ustali protiv njega kako bi ga ušutkali i uklonili.

Upitan o reakcijama lijevo orijentiranih tzv. stranaka građanske opcije na ono što mu se dešava na Fakultetu, Vlaisavljević je dao zanimljiv odgovor:

- Kad me pitate o građanstvu, meni srce zatreperi, jer sam veoma vezan za tu građansku ideju. Građanstvo je nešto najvažnije i spasonosno za BiH. Ove nacionalne podjele, ovi ratovi koji su nam se desili, one nacionalne stranke i tako dalje, to je nešto što je najveće zlo. Ali, biti građanin, to da smo mi svi isti pred zakonom, da nemamo predrasude jedni o drugima, to je najvažnije reći u javnosti.

Zanimljivo je da ovi naši ljevičari, koji su toliko vezani za prethodni režim i pozivaju se na jednakost, gdje smo svi mi bili dio jedne zajednice itd., zaboravljaju da je ideja građanstva bila najomraženija ideologijama u prethodnom režimu. Zašto je sada građanstvo, koje je bilo najomraženije, nešto na šta se pozivaju ili nešto preko čega se pozivaju na vrijednosti prethodnog režima. Veliki je problem s građanstvom poslije socijalizma, s građanstvom koje nema Komunističku partiju, Centralni komitet, koje nema besmrtnog vođu i koje nema zasade zajedničkih grobnica.

Možete imati istinsko zajedništvo tek poslije rata u kojem imate zajedničke grobnice. Pokažite mi te zajedničke grobnice palih boraca i ja ću vam reći da je perspektiva zajedničkog života osigurana. Zašto? Zato što su nama svaki politički režim u kojem živimo i svake vrijednosti vezane uz prethodni rat. U ovom prethodnom ratu nije bilo narodnooslobodilačke borbe svih naroda, prema tome, ni zajedničkog identiteta.

Istinska vrijednost građanske kulture, prema Vlaisavljevićevim riječima, jeste individualizam. Kao jednog od lučonoša takvih vrijednosti u BiH, on je istaknuo kolumnistu Nedžada Latića.

U vezi s izvikanim građanskim određenjem društva u kojem živimo, govoreći o hrvatskom pitanju u BiH, prof. dr. Ugo Vlaisavljević, koji se u jednom od svojih autorskih djela upravo bavi građanstvom i etnopolitikom, je podvukao:

- Zar nije skandalozno da se tzv. hrvatskim pitanjem u BiH bave samo hrvatski intelektualci, zar to nije sramota za akademsku i političku zajednicu - pita se Vlaisavljević.