Nije to bilo tako davno kada su američki diplomati 6. decembra 2017. godine na sjednici Vijeća sigurnosti UN-a u Njujorku pozvali Vladu Srbije da prema tadašnjem zahtjevu Haškog tribunala uhapsi Vjericu Radetu zbog zastrašivanja svjedoka u sudskom procesu protiv ratnog zločinca Vojislava Šešelja. Totalno bezuspješno!
Persone non grate
Da se Beograd nije oglušio na taj američki zahtjev, ali i da je međunarodna zajednica, uključujući i Amerikance, opalila Srbiji adekvatne sankcije za neizvršenje tog sudskog naloga, V. R., rođena 1955. godine u Livnu, Bosna i Hercegovina, po zanimanju pravnica i aktuelna potpredsjednica Narodne skupštine Srbije, ne bi bila u situaciji da pljuje po bosanskim grobovima i nad mezarom srebreničke heroine Hatidže Mehmedović.
Bila bi iza rešetaka, gdje joj je, očito, i mjesto.
Tako je to i kad se Aleksandar Vučić odmah nakon njegovih prijetnji o ubijanju “100 muslimana za jednog Srbina”, da ne govorim o pucanju na Sarajevo s Jevrejskog groblja i prije dolaska na komemoraciju u Srebrenicu, nije na vrijeme proglasio personom non grata (nepoželjnom osobom) u BiH. Da posluži kao primjer drugima koji arlauču s civilizacijskog patosa!
Zato smo, uz ostale, dobili i Rajka Vasića, koji je onomad, također, iz mišije rupe (putem Twittera) poručio Bošnjacima da sačekaju novi genocid.
Otuda i hronično Dodikovo antiislamsko arlaukanje. A to je, neko bi to već trebao izreći, samo još jedna forma antisemitizma.
Radeta je, dakle, samo vrh ledenog brijega, iako je, naravno, samo dno ljudskog zla.
No, njene će riječi ostati zapamćene zato jer govore o zloduhu mnogih, a ne samo pojedinaca; ljudi koji nemaju razuma ni moći da se pokaju, zatraže oprost, jer ne primjećuju kako je ovo opet trenutak da se iznova uplaše od sebe samih. E, da je pameti i da su ti ljudi pravi kršćani!
S druge strane, Bosanci se doimaju zbunjenim i zbog svih ovih stradanja (kroz sve faze genocida) predugo su u historijskoj depresiji.
Možda zato “ne pamte” najvažnije događaje iz svoje povijesti, bar u proteklih 200 godina. Opet kažem, valja čitati Noela Malkolma (Malcolm) “Bosna: Kratka povijest” o dugoj i bolnoj bosanskoj patnji; od toga kako je Bosna prvi put spomenuta (958. godine) do njenog nastajanja “iz mraka i haosa drevne Ilirije”. I kasnije!
Zaboravljena historija
Zbog raznih koji, naravno, neće da znaju, Bosanci moraju! Ali i zbog svih onih koji tvrde da su Bosni u protekla dva stoljeća “pomagali”.
Malo znamo, al’ je znano, da se Zmaj od Bosne, Husein-kapetan Gradaščević pobunio protiv otomanskog sultana (Mahmuta II) zato što je Bosna izgubila autonomiju i zbog povlastica koje je tadašnja Turska prenijela na Srbiju.
Nakon rusko-turskog rata i potpisivanja mira u Jedrenu (1829.), Osmanlijsko carstvo je (natjerano od Rusa) moralo dati autonomiju Srbiji. Bosanci su time bili opasno uzdrmani, jer je Srbiji, kažu i američke enciklopedije, dato šest bosanskih nahija (oblasti). Tako se rodio autonomaški pokret, koji je zbog domaće izdaje neslavno završio, iako su se zmajevi od Bosne za tu ideju nastavili boriti i nakon smrti Husein-kapetana (1834).
A onda je u Bosnu opet iz Turske došao Omer (Mihajlo) paša Latas, porijeklom iz Like. On je 1850. godine slomio ustanak bosanskih begova na čelu s vezirom Ali-pašom Rizvanbegovićem, koji je nešto ranije pomogao da turska konjica na Sarajevskom polju porazi Zmaja od Bosne. Mihajlo Latas obezglavio je pismenu bosansku elitu, pohapsio oko hiljadu najuglednijih bosanskih begova i aga i mnoge od njih u lancima poslao u Istanbul.
Potom je 1878. godine, poslije Berlinskog kongresa, došla austrijska okupacija Bosne. Beč je ovoj zemlji promijenio ime, dodajući joj i ono Hercegovina, pa je Bosna sve do danas ostala “BiH”. Tada je krenuo i egzodus Bošnjaka (kako su Turci zvali Bosance), uglavnom u Tursku i uz pomoć potkupljene uleme koja je širila narativ kako je “grijeh živjeti u kaurskoj zemlji”!?
Na koncu, poslije Prvog svjetskog rata Srbija je u bivšoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca provela agrarnu reformu desetkujući bošnjačke posjede kao da su svi paori begovi bili. Bosanci su tada osiromašeni za sva vremena. Ostalo se lako pamti, jer se dogodilo samo prije 23 godine, kada se Ratko Mladić u Srebrenici osvetio “Turcima”.
Hatidžu Mehmedović, zato, nisu mogli sahraniti njeni sinovi i muž, jer ih je pobila soldateska ovog zločinca.
I tako se potpredsjednica srbijanske skupštine svemu tome, iz Beograda, ovog jula, 2018. godine monstruozno narugala.
A upravo je rahmetli Hatidža onog 11. jula 2015. Vučića u Potočarima zakitila cvijetom Srebrenice. No, predsjednik Srbije se, čini mi se, nije oglasio povodom njene smrti adekvatnim saučešćem. Kao da zna da mnogi od nas još imaju kratko pamćenje.
