Kao nigdje u Hercegovini, u Čapljini se najbolje osjeti miris Mediterana. Oleanderi svih boja duž ulica i drugo mediteransko bilje, pod konac uređene zelene površine, nisu samo svjedočanstvo ondašnjeg sistema u kojem je Čapljina bila proglašena najuređenijim gradom već i dokaz da se taj epitet želi zadržati. 

Za ovaj gradić na jugu Hercegovine kažu da je mjezimica voda, jer kroz Čapljinu protječu četiri rijeke: Neretva, Trebižat, Bregava i Krupa, a svega tridesetak kilometara udaljena je od obale Jadranskog mora.

Kanu safari

U neposrednoj blizini Čapljine, prema Gabeli i nekadašnjim starim putem za Metković, nalazi se Mogorjelo. To je, vjerovatno, prva asocijacija mnogima kada se spomene ovaj gradić, a ta kasnoantička vila proglašena je nacionalnim spomenikom BiH 2002. godine.

Na tom lokalitetu je sredinom prvog stoljeća nove ere doseljeni Italik izgradio kompleks privatnog poljoprivrednog imanja. Zgradu za preradu poljoprivrednih proizvoda, villa rustica fructuaria, smjestio je na istaknutom dijelu brežuljka, a stambenu zgradu, villa rustica habitatoria, na njegovoj prisojnoj padini.

Ovaj objekt izgorio je u 3. stoljeću, a početkom 4. stoljeća preko njegovih ruševina izgrađeno je državno imanje s vilom koja danas čini glavninu spomeničkog kompleksa. Vila na Mogorjelu služila je za snabdijevanje grada Narone, čije se ruševine nalaze u selu Vidu kod Metkovića, a imanje je propalo u velikom požaru...

Svojevrsni čuvari ovog najznačajnijeg spomenika rimskog doba u BiH danas su članovi porodice Dragičević, koji uz Mogorjelo imaju restoran „Villa Rustica“.

Kako nam priča Mato Dragičević, svakodnevno paze je li ko naložio vatru, ukrao klupu, polomio nešto...

- Napravili smo protupožarni pojas, uveli rasvjetu, vodu, postavili kante... Već 30 godina moja familija se brine o Mogorjelu. Ovakvih vila ima odavde do Italije, a ova naša, u BiH, jedna je od najočuvanijih - ponosno će Dragičević.

U sklopu restorana je i Konjički klub „Vranac“. Ta priča je, kaže nam, počela onako za sebe, rekreativno, ali malo-pomalo vidjeli su da bi tu moglo biti potencijala.

- Nabavljali smo grla i, u neku ruku, širili taj vid turizma. Imali smo čak 50 konja i bavili smo se galopskim utrkama, ali smo kasnije zbog finansijske situacije smanjili na 20 konja. Sada radimo isključivo za goste i neprekidno, besplatno, sa djecom s posebnim potrebama - govori nam Dragičević.

U posljednje vrijeme Dragičevići, ali i brojni drugi na čapljinskom području, rade kanu safari na Trebižatu. To je rijeka koja izvire i uvire čak tri puta, pa je poznata i po imenima Vrljika, Tihaljina i Mlade. Kažu da je tako čista da se komotno može piti.

Veoma je bogata jeguljom, a „bazenčić“ s ovom delicijom ima i Dragičević. Uz jegulju, specijalitet kuće su pastrmka i žabe, baš iz Trebižata, ali i iz Neretve, pura od domaćeg brašna iz Krešića mlina, domaći paradajz i nezaobilazna vina „žilavka“ i „blatina“ iz domaće proizvodnje.

Uz četiri rijeke, Čapljinu čini privlačnom i blizina Parka prirode Hutovo blato. Ovaj najveći dom ptica močvarica u Evropi čuven je po svom foto-safariju.

Bogato nalazište

U selu Bajovci nalazi se ujezereni rukavac Hutova blata zvan Desilo s istoimenim izvorištem, koji je u posljednje vrijeme poznat kao arheološko nalazište. Arheološka ekipa je u vodama Desila 1972. godine izronila veću količinu amfora i drevni monoksil, koji datiraju iz srednjeg vijeka.

Novijim istraživanjima pronađeni su željezno koplje, bronzana sjekira, fibula, udica iz prethistorijskog razdoblja i različiti fragmenti keramike od grčkih i rimskih amfora i lokalne prethistorijske keramike. Ovo nalazište je u fazi mirovanja.

Čapljina je zanimljiva i po tome što se nalazi na međunarodnoj karti karnevalskih zbivanja i upravo se ovih dana pripremaju za jubilarni 20. međunarodni ljetni karneval, koji će biti održan 17. i 18. avgusta. Ova kulturno-scenska manifestacija dovede u grad hiljade gostiju iz cijele BiH i Evrope.

Mustaj-begov most

Jedno od najznačajnijih djela osmanske arhitekture na području Čapljine je Kameni most u Klepcima, čiji luk neodoljivo podsjeća na Stari most u Mostaru, kao i mostarsku Krivu ćupriju na Radobolji. 

Obale Bregave povezuje još od 1517. godine, a sagradio ga je hercegovački sandžak-beg Mustafa, poznat kao Mustaj-beg, pa se zbog toga ovaj most često i naziva Mustaj-begovim mostom. Renovirao ga je Ibrahim Šišman-paša iz Počitelja. Nalazi se između Klepaca i Tasovačkog polja.

Most je bio vrlo značajan za promet soli i drugih strateških sirovina, jer se nalazio na putu iz Gabele prema unutrašnjosti. Jedan pravac je išao prema Blagaju i Mostaru, a drugi prema Stocu i Trebinju. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika proglasila ga je nacionalnim spomenikom BiH 2003. godine.