Zovu ih kažnjenicima bez krivice. Iako ne izdržavaju kaznu, zatvor postaje njihovo životno okruženje. Oni su djeca čiji roditelji izdržavaju zatvorske kazne i nerijetko prolaze kroz stigmu, izolaciju i sram. Tako su se ni krivi ni dužni našli s druge strane rešetaka i, kao takvi, postaju žigosani.

Tata na aerodromu

Potvrđuje nam to mostarski psiholog Marko Romić, koji je dojma da  takva djeca, osim što im se ne pomaže, budu jako izložena diskriminaciji i različitim nevoljama. Ma kako teške činjenice bile, iznosi Romić, struka se zalaže za to da se djeci kaže istina, naravno, kako napominje, na prikladan način.

- Jer, ne možete iste činjenice predočiti djetetu od pet i 15 godina, ali, u svakom slučaju, bolje je reći istinu. Naprosto, nužno je da dijete unutar svoga doma sazna šta se to dogodilo s njegovim roditeljem - ističe Romić.

Da se mnogi roditelji srame i pribojavaju reći djetetu da mu je otac ili majka u zatvoru govore iskustva iz Kazneno-popravnog zatvora (KPZ) Mostar.

Kako nam priča Belma Bijedić-Bešo, psiholog u mostarskom zatvoru, bilo je slučajeva da je, naprimjer, majka rekla djetetu da se „nalaze na aerodromu, gdje tata stalno radi“.

Ili da su, nakon policijske kontrole, prošli punkt granične policije, gdje je tata angažiran. Ima i onih koji govore da je tata, jednostavno, na službenom putu.

- Mi, definitivno, osuđene osobe podučavamo o najboljem načinu pripreme djece za posjetu zatvoru, što oni dalje telefonski koordiniraju sa svojom suprugom, kako bi djeca došla pripremljena u posjetu. Reći djetetu istinu je, u neku ruku, imperativ. Jer, ukoliko žele viđati svoje roditelje, zatvor postaje njihovo okruženje - kaže nam Bijedić-Bešo.

Najranjivija kategorija

Važnost posjete djece, nastavlja ona, osuđenim roditeljima u kazneno-popravnim zavodima ublažava posljedice odvojenosti. Kroz posjete, koje se održavaju svake nedjelje i posljednjeg četvrtka u mjesecu, ističe Bijedić-Bešo, porodici se omogućava da se barem nakratko održi porodična kohezija te da se članovi porodice međusobno povežu.

Ona potcrtava da djeca osuđenika prolaze i kroz proces koji prethodi odlasku u zatvor te da su oni u cijelom tom porodičnom sistemu, zapravo, najranjivija kategorija.

- Djeca i uži članovi porodice osuđenih osoba su izloženi visokom stepenu stresa i trauma kroz koje prolaze u procesu prije, tokom, ali i nakon izdržane kazne zatvora osuđenog člana. S druge strane, djeca osuđenih osoba su jedan od najjačih motiva za proces resocijalizacije - kaže ova psihologinja.

Ističe da je u KPZ-u Mostar u pripremi projekt uređenja kutka za djecu posjetioce, što je u skladu sa „child friendly“ standardima i Konvencijom o dječijim pravima, a kako pojašnjava, da bi se dijete osjećalo sigurno i dobrodošlo, neophodno je prijateljsko okruženje.

Da je u BiH nizak nivo svjesnosti o potrebama djece čiji su roditelji u zatvoru u odnosnu na, naprimjer, susjednu Hrvatsku, ali i da su neophodne brojne aktivnosti kako bi se izbjeglo stvaranje negativnih stereotipa i stigmatizacija te populacije potvrđuje nam dr. Jasminka Džumhur, ombudsmen za ljudska prava BiH.

- Nažalost, svi zajedno kao institucije nismo ovom pitanju posvetili dovoljno pažnje, posebno ako se uzme u obzir da se u nekim ustanovama za izvršenje kazne nalaze osobe koje su osuđene na dugogodišnji zatvor od 10 ili 15 godina. I, zaista, ova inicijativa „Avaza“ je više nego dobrodošla kako bi sve nadležne institucije ovom pitanju u budućnosti posvetile veću pažnju - kaže nam Džumhur.

Zavisi od uzrasta

U Uredu su, kaže nam, registrirali žalbe koje se odnose na kontakte majke s djetetom. Odnosno, radilo se o slučaju kada je dijete odbilo kontakt s majkom.

- Postavlja se pitanje, generalno, o pravima koja imaju majka i dijete u odnosu na oca koji se nalazi na izdržavanju kaznenih sankcija - napominje ona.

Direktorica Četvrte osnovne škole u Mostaru Seada Kuštrić u svojoj je višegodišnjoj praksi kao pedagog/psiholog imala brojnu djecu čiji su roditelji bili u zatvoru.

- U svakom slučaju, ta djeca različito prebrode to stanje. Kako? Zavisno od uzrasta, pa se kod manje djece to lakše prevaziđe, odnosno, pedagoško-psihološkim korektivnim i savjetodavnim radom  to se puno bolje uspije s njima, jer oni nisu svjesni te situacije i šta to znači uopće. Međutim, starija djeca i adolescenti to teže podnose zbog stida i traume, a na neki način osjećaju se obaveznim da se pokažu da nisu takvi kako bi izbjegli osudu društva - priča nam Kuštrić.

Ističe da se ta djeca ponašaju najčešće uzorno, povučeno te da  nisu ambiciozni, kao ni pretjerano motivirani da uče.

- Ali, svejedno, najčešće ne žele biti i živjeti po modelu svojih roditelja. Mi u osnovnoj školi imamo individualan pristup, na koncu i osnovno obrazovanje je obavezno po Ustavu, tako da svako dijete nađe svoje mjesto i u školi se ta djeca osjećaju sigurno i zaštićeno. Pogotovo ako uspostavi, a to je neophodno, jedan emotivan kontakt s nastavnicima, razrednicima i pedagoško-psihološkim timom. Oni, ustvari, kompenziraju tu svoju nepostojeću porodicu školom. Škola bude neka njihova porodica.

Zanimljivo je da nam ta djeca, nakon osnovne škole, najčešće navraćaju, jer u srednjoj školi se manje snalaze. Stoga i u srednjoj školi treba nastaviti taj individualni pristup. Oni ne smiju biti stigmatizirani, jer i oni mogu biti dobri keramičari, dobri vozači i dobri pravnici. Ako mu je roditelj posrnuo, ne znači da dijete treba degradirati i isključiti iz društva. Moramo svakodnevno djelovati i dati vlastiti doprinos. Prema mom mišljenju, nijedno dijete ne smije biti u sjeni. Svako dijete mora dobiti priliku - poručuje Kuštrić.