Kada je 1. decembra 1918. godine proglašeno formiranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Bošnjaci i Bosna i Hercegovina „šaptom su pali“. Odnosno, postali su dio te tvorevine, a da ih niko nije ni pitao. Kada je, potom, 1941. godine Jugoslavija nestala, Bošnjaci su platili krvavi danak.

Na kraju Drugog svjetskog rata na popisima je bilo čak osam posto Bošnjaka manje i oni su pretrpjeli najveću cijenu ratnih razračunavanja velikodržavnih projekata Srbije i Hrvatske.

Historija se ponovila i 47 godina kasnije.

Svi viđeni bošnjački predstavnici htjeli autonomnu BiH zadržati u zapadnim strukturama  

- Ključni problem i prve i druge Jugoslavije bilo je njeno uređenje. Ona je uvijek bila rastrgana između centralizma i federalizma – kaže dekan Fakulteta političkih nauka dr. Šaćir Filandra.

Historija je prepuna pikanterija o nastanku prve Jugoslavije.

Prema jednoj, poznati političar Srba iz Hrvatske Svetozar Pribićević, noć uoči proglašenja Kraljevine SHS, sve je dogovorio s beogradskim zvaničnicima. Kada je ujutro pred njih došla kompletna delegacija Hrvatske, suočili su se sa svršenim činom.

Zato i ne čudi da je 5. decembra 1918. godine, dakle ni pet dana od rođenja južnoslavenske države, izbila oružana pobuna u Zagrebu. Iako je ona slomljena tokom noći, obilježila je poziciju Hrvatske u prvoj Jugoslaviji. Ona, jednostavno, nije bila ono što su Hrvati istinski htjeli. A šta su istinski htjeli, ni sami nisu znali.

Kao ni danas. 

Ništa nije drugačije ni s Bošnjacima.

Dr. Amir Duranović s Filozofskog fakulteta u Sarajevu naglašava da su bezmalo svi viđeni bošnjački predstavnici toga doba htjeli autonomnu BiH zadržati u zapadnim strukturama – kao dio Austro-Ugarske monarhije, na ovaj ili onaj način.

- Mehmed Džemaludin ef. Čaušević ili Safvet-beg Bašagić, odnosno, Šerif ef. Arnautović, kao najprepoznatljivije, ali ne i jedine ličnosti društveno-političkog života Bošnjaka su neblagonaklono gledali i na kontakt s predstavnicima Jugoslavenskog odbora.

Halid-beg Hrasnica i Mehmed Spaho, tada mlađe i manje reprezentativne političke figure, izjasnili su se za rješenje problema na temeljima jugoslavenskog ujedinjenja – ističe on. 

Husaga Ćišić usamljen u svojoj borbi za ustavno priznanje Bošnjaka

Duranović ističe da su, suočeni s realnošću, Bošnjaci, kao i Slovenci, „u uvjetima parlamentarnog života, onda kada ga je bilo u Kraljevini SHS, uzimali aktivnog učešća u političkom i društvenom životu i uglavnom srazmjerno njihovoj stvarnoj političkoj moći u tom vremenu“.

 - Možda se to najbolje vidi na brojnim primjerima političkih poteza koje su povlačili Mehmed Spaho, koji je u međuvremenu postao najprepoznatljivija bošnjačka politička figura s jedne, odnosno, Anton Korošec kao najprepoznatljiviji politički akter slovenske političke scene, s druge strane. Obojica su, naime, bila svjesna do koje granice je njihova politička moć dosezala pa su u skladu s tim i djelovali, mada su imali izraženu opoziciju koja je pretendirala na glasove uglavnom njihovog biračkog tijela – kaže Duranović.

Filandra, pak, skreće pažnju na to da su Bošnjaci i u socijalističkoj, a pogotovo prvoj – Kraljevini Jugoslaviji, tretirani kao strano tijelo. 

- Od 1918. do 1921. godine ubijeno je 3.000 Bošnjaka. Sve je rađeno kao „osveta“ za vrijeme vlasti Otomanske imperije. Ona je nestala, ali su Bošnjaci smatrani njenim recidivom koji se mora eliminirati. Ako već odbijaju otići u Anadoliju, onda ih treba otjerati. I to je bila zvanična politika koja će proizvesti masakr u Šahovićima 1924. godine. Moša Pijade je 1948. godine napisao da se „Muslimani moraju asimilirati u Srbe, Hrvate ili Jugoslovene“. Dakle, postojala je ta jedna konstanta koja se ne smije zanemariti – ističe on.

Dr. Duranović skreće pažnju na to da je komunistička Jugoslavija imala slojevit pristup Bošnjacima.

- Husaga Ćišić je bio gotovo sasvim sam u svojoj borbi za ustavno priznanje Bošnjaka odmah nakon rata – navodi on.

Spoznaja da je ideji jugoslavenstva „istekao rok trajanja“  

Zaokret je napravljen šezdesetih i sedamdesetih godina „kada se bitno mijenjao suštinski karakter jugoslavenske federacije, pa je u tom kontekstu došlo i do značajnih promjena u položaju Bošnjaka, ali i drugih u Jugoslaviji“.

- A to vrijeme je, opet, drugačije od osamdesetih godina, kada se kriza države i društva osjetila u svim sferama života, što je lagano vodilo kolapsu sistema na kraju osamdesetih godina, u vrijeme kada se u cijeloj istočnoj Evropi urušavao komunistički sistem država – kaže on.

Filandra pojašnjava da je do promjena sedamdesetih godina došlo jer su komunistički funkcioneri došli do spoznaje da je ideji jugoslavenstva „istekao rok trajanja“.

- Oni su onda uveli značajne promjene. Muslimani su priznati kao nacija, uspostavljene su autonomne pokrajine, Albanci su dobili predstavnike u saveznim organima vlasti... No, to su bile „kozmetičke“ intervencije. Kada se raspao komunistički blok, Jugoslavija je nestala u krvi i Bošnjaci su platili najveću cijenu – naglašava Filandra. 

Upitan kakav je bio odnos jugoslavenskih projekata od 1918. do 1990. godine prema Bošnjacima, Filandra zaključuje:

- Jugoslavije su bile bošnjačke majke i maćehe.

Akrobacije Izetbegović – Gligorov 

- Nastanak, ali i nestanak Jugoslavije treba razumijevati kako na unutarpolitičkom tako i na vanjskopolitičkom planu. U obje varijante, kako prilikom nastanka, isto tako ni u vrijeme nestanka jugoslavenske države, politička moć Bošnjaka i njihovih političkih predstavnika nije bila presudna da je mogla bitno utjecati na tok političkih događaja. Bošnjaci su u političkom smislu bili mnogo vidljiviji u vrijeme nestanka Jugoslavije nego u vrijeme kada je ona formirana, ali su njihove političke inicijative, svejedno, ostajale bez naročitog efekta. 

Naprimjer, inicijativa Alije Izetbegovića i Kire Gligorova o preuređenju Jugoslavije kao „stepenaste federacije“, što je bio svojevrsni kompromisni prijedlog između onog što su zagovarala politička rukovodstva Hrvatske i Slovenije s jedne, odnosno, Srbije s druge strane, praktično je propala i prije nego što je bila uzeta u razmatranje.

Iz navedenog, ali i nekih drugih primjera pozicioniranja Bošnjaka u jugoslavenskoj historiji, bilo na njenome početku ili na kraju, pa i na određenim primjerima tokom njenoga trajanja, pokazuju kako su stvarni subjekti politike bili neki drugi, ali ne i Bošnjaci. Dakako, to ni u kom slučaju ne znači da su samo i isključivo bili objekt politike i/ili politika. Pojava je to koju treba sagledavati u njenoj slojevitosti i kompleksnosti, ali i svojevrsnoj razvojnoj liniji bošnjačke politike tokom 20. stoljeća koja ipak jeste vidljiva i bilo bi neozbiljno tvrditi da je situacija na kraju 20. stoljeća identična onoj na njegovome početku. Dodamo li ovakvoj tvrdnji mnogo širi kontekst i okolnosti u kojima ni neki drugi narodi, odnosno, njihovi politički predstavnici nisu mogli „mijenjati tok historije“, onda je razumijevanje pozicije Bošnjaka i BiH mnogo jasnije – objašnjava Duranović.

Treća Jugoslavija – ne, ali... 

Naši sagovornici stava su da treća Jugoslavija nije realna opcija. 

- Može se praviti neki regionalni model saradnje, neka ekonomska regija, ali Jugoslavija ne vjerujem. Takva tvorevina morala bi počivati na principu iskrenog međusobnog priznanja, uključujući i odnos prema prošlom ratu i potpuno prihvatanje presuda međunarodnih sudova. To uključuje i da Srbija mora iskreno prihvatiti da je u Srebrenici počinjen genocid, naprimjer – kaže Filandra.  

On dodaje i da aktuelna politika Srbije i dalje radi na tome da se formira „krnja“ Jugoslavija u bilo kom obliku.

- Oni se nisu pomirili s činjenicom da nisu nikakav faktor u Makedoniji, da ih Crna Gora sve prezrenije gleda, a fokusiraju se na BiH. Čak su voljni da zapadna Hercegovina ne bude dio naše zemlje i našli su u tome vjerne saradnike među bh. Hrvatima, kao i u Hrvatskoj. Ali je i to iluzija zbog koje BiH sada izgleda kao jedini i potpuno lojalni vazal Srbije – dodaje Filandra. 

Duranović ima sličan stav: 

- Teoretski, moguće je mnogo toga, pa i neka nova Jugoslavija, ali je nerealno očekivati takvo što. Prije svega, zato što trenutno pravci povezivanja i zajedničkog rada ne idu tim smjerom. Mislim da to niko ozbiljno ni ne zagovara. Na kraju krajeva, zašto bi se pravila neka nova Jugoslavija? Ono što jeste moguće, pa i potrebno, jeste saradnja među državama u regionu na ravnopravnim osnovama i sa jednakim početnim pozicijama. Naravno, ta saradnja ne treba biti samo deklarativna, nego stvarna i pojačana u odnosu na ono što imamo sada. Tu, prije svega, mislim na komparativne prednosti koje postoje među zemljama nasljednicama bivše Jugoslavije i na potrebu da se u pojedinim segmentima rada, kao što je privreda naprimjer, zajednički nastupa na tržištima koja imaju razvojni potencijal. 

Mnogo bi pametnije bilo ulagati snagu, energiju i znanje u infrastrukturno povezivanje zemalja u regionu nego u neki politički projekt – poručuje on. 

Nacionalna i intelektualna renesansa, ali...

- Godine 1900. Bošnjaci su imali deset ljudi koji su završili fakultet. Osamdeset godina kasnije, na stotine hiljada Bošnjaka imalo je fakultetsku diplomu. Taj narod jeste uspio sačuvati demografsku supstancu. Kada je komunistički sistem promijenio matricu, priznao muslimane kao narod, oni su doživjeli renesansu.

Nikome u Jugoslaviji, koja jeste bila srpski projekt, nije bilo idealno. Svako je žrtvovao više ili manje. Možda su Hrvati u mirnodopskom periodu imali najveća iskustva, možda su Srbi najviše žrtvovali u obje Jugoslavije, ali Bošnjaci jesu dali najveći danak krvlju.

Čak i u „emancipiranoj“ komunističkoj Jugoslaviji, Bošnjaci su imali poseban test lojalnosti, posebno oni koji su bili u Centralnom komitetu. Zato i nije čudno da su oni svojoj djeci davali nemuslimanska imena – Miro, Nenad, Goran... – kaže Filandra.

Historijski fakti

• Nakon Prvog svjetskog rata i poraza Austro-Ugarske monarhije, 1. decembra 1918. godine stvorena je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS), u koju je ušla i Bosna i Hercegovina 
  
• Narodno vijeće SHS, kao vrhovno tijelo u novoj državi, osnovano je 5. i 6. oktobra 1918. godine, sa zadatkom izvršavanja potrebnih priprema za ujedinjenje svih južnoslavenskih naroda i stvaranje države na demokratskoj osnovi. Brojalo je 80 članova, od kojih je iz BiH bilo 18, uz dodatnih pet imenovanih iz sastava raspuštenog Bosanskog sabora. Središnji odbor činilo je 36 članova, od kojih šest iz BiH s dva zamjenika, bez muslimanskih predstavnik 
• Narodno vijeće SHS za Bosnu i Hercegovinu s Glavnim odborom od 25 članova i Predsjedništvom od pet članova formirano je 20. oktobra 1918. godine, s poslanicima iz sva tri naroda. Do 1. novembra 1918. godine formirane su oružane snage i policija, te okružni, kotarski i seoski odbori 
  
• Prva narodna vlada za Bosnu i Hercegovinu imenovana je 3. novembra 1918. godine sa 10 članova, u kojoj su predsjednik i pet ministara (ili povjerenika) bili Srbi, tri Hrvata i jedan Musliman. Predsjednik Vlade bio je Atanasije Šola. 
• Vlada Narodnog vijeća SHS za Bosnu i Hercegovinu radila je od 1. novembra 1918. do 31. januara 1919. godine, kada je zamjenjuje Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu od 1. februara 1919. godine, kao vrhovni upravni organ za sve administrativno-teritorijalne organe u Bosni i Hercegovini.  
• Bosna i Hercegovina ušla je u sastav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca inauguracionom adresom delegacije Narodnog vijeća SHS predatom regentu Aleksandru, koju je, u ime njegovog visočanstva kralja Petra I., primio 1. decembra 1918. godine u Beogradu. 
  
• Prva zajednička vlada Srba, Hrvata i Slovenaca formirana je 20. decembra 1918. godine, u koju su iz Bosne i Hercegovine ušli dr. Tugomir Alaupović, dr. Mehmed Spaho i dr. Uroš Krulj. 
  
• Do kraja septembra 1920. godine Narodno vijeće prestalo je raditi i sva vlast u Bosni i Hercegovini prešla je na organe Centralne vlade u Beogradu. Privremena skupština zakazala je izbore za 28. novembar 1920. godine. Za 63 poslanička mjesta, koliko ih je bilo određeno za Bosnu i Hercegovinu, mandate su osvojile: Jugoslavenska muslimanska stranka (24), Savez težaka (12), Narodna radikalna stranka (11), Hrvatska težačka stranka (7), Komunistička partija Jugoslavije (4), Hrvatska pučka stranka (3) i Demokratska stranka (2).  
• Uredbu o podjeli Kraljevine SHS na 33 oblasti Vlada je donijela 1922. godine, a politička nagodba dr. Mehmeda Spahe, vođe Jugoslavenske muslimanske organizacije, s radikalno-demokratskom vladom u vezi s donošenjem Vidovdanskog ustava omogućila je Bosni i Hercegovini da sačuva teritorijalnu cjelovitost u dotadašnjim granicama. 
  
• Od uspostavljanja Kraljevine Jugoslavije do njenog sloma u svim njenim segmentima, političko predstavljanje Bosne i Hercegovine karakterizirali su stalni prekidi, politička nestabilnost i nesuglasje o osnovnim pitanjima koja su ostala neriješena od 1918. godine. Osim temeljnog pitanja na liniji sukoba između centralizacije i federalizacije države, Bosna i Hercegovina morala je stalno brinuti o očuvanju teritorijalnog integriteta.  
  
• Vodeće parlamentarne političke stranke iz Bosne i Hercegovine djelovale su na vjersko-nacionalnoj osnovi, a uz to su srpske i hrvatske stranke imale svoje centrale u Beogradu i Zagrebu, te nisu mogle biti istinski predstavnici interesa bosanskohercegovačkog stanovništva kao cjeline.  
  
• Parlamentarizam u pokušajima, zabrana lijevo orijentiranih političkih stranaka, uvođenje diktature i nagomilani socijalni i nacionalni problemi uz početak Drugog svjetskog rata i revolucionarno-oslobodilački rat stvorili su uvjete za promjenu državnopolitičkog ustrojstva i političkog predstavljanja.
  
  
• *Podaci preuzeti sa internet-stranice Parlamenta BiH/Istorija parlamentarizma u BiH