U plastenicima Mileta Popovića u bosanskogradiškom selu Gornji Karajzovci poslovi su u punom jeku. Do početka aprila treba završiti sadnju sezonskog cvijeća, a u toku su i kalemljenje, berba južnog voća, održavanje plastenika na površini od pet dunuma, prodaja pristiglih sadnica. Mile se krajem devedesetih preorijentirao na uzgoj južnog voća i cvijeća nakon što je uvidio da od povrća ostvaruje samo gubitke.
Prelijepo drvo
- Limun je moje pravo otkrovenje i osvježenje. Godišnje proizvedem skoro 2.500 sadnica limuna, mandarine, klementine i drugog južnog voća. Većinu sadnica južnog voća prodajem u Hercegovini i Dalmaciji. Uspio sam ukrižati limun i narandžu pa dobivam slatko-kiselkaste plodove, koji su veoma jestivi i gule se lako kao mandarine – objašnjava Popović.
Mile se ponosi i sadnicama limuna s krupnim plodovima, među kojima nisu rijetki oni od 600 grama. Njegova okupacija je u posljednje vrijeme kalemljenje kineskog na domaći, bosanski bagrem. Ove godine će proizvesti 500 sadnica ovog prelijepog drveta, koje cvjeta i miriše tokom cijele vegetacije.
- U Ljubljani već postoje drvoredi kineskog bagrema. Obećao sam načelniku Zoranu Adžiću pokloniti dosta sadnica, jer naša općina uskoro postaje grad. Onda će svi oni koji budu dolazili kod njega u posjetu, vidjeti to prekrasno drveće i eto meni posla - kroz smijeh kaže Mile Popović.
Brojni prijatelji
Jednu trećinu proizvoda Mile proda na licu mjesta, kod kuće. Preostalo razvozi po cijeloj državi. Glavni posao, prodaja sezonskog cvijeća, tek predstoji.
- Nema sela u cijeloj Bosni i Hercegovini u kome nema mog cvijeća, voća ili ukrasnog bilja. Cvijeće mi je stvorilo veliki broj prijatelja u Tešnju, Sarajevu, Mostaru, Bihaću, Bijeljini ili Tuzli. Nema gdje me nema i gdje me ljudi ne znaju - kaže Mile.
Repromaterijali, koji naglo poskupljuju, izostanak bilo kakvih podsticaja i subvencija te zapetljana birokratija zadaju Miletu Popoviću i njegovim kolegama velike probleme.
- Sa mnom je moj unuk, imenjak Mile. On je poljoprivredni tehničar. Sve ovo ostaje njemu. Kad bi imao bilo kakve subvencije, imao bi volju da ostane. Bojim se da ne ode u inozemstvo kod majke. Zaljubljenik je u ovu vrstu proizvodnje, ali treba mnogo truda da se zaradi, a može se zaraditi – kaže Popović te navodi da bi Bosna, kad bi svi u državi radili koliko on, za dvije godine bila bez dugova.
U šestoj deceniji u školskoj klupi
Jedan dovitljivi profesor iz Bosanske Gradiške upitao je Mileta da li bi prihvatio petnaestak učenika smjera hortikultura na praksu. Mile ih je prihvatio, oni su mu pomogli, a on ih je naučio mnogim tajnama proizvodnje. No, vrlo brzo i sam je morao u školske klupe.
- Nisam mogao prodavati sadnice i cvijeće, jer nisam poljoprivredni tehničar. Džabe što imam ogromno znanje i praksu. U šestoj deceniji života morao sam ići u školu i polagati vanredno. Susretao sam se sa predavačima koje sam ja učio - kaže Popović.