Subota, 2. mart

Fantastičan pogled  

Pariz je uvijek dobra ideja, a stotine studenata iz BiH, među kojima sam i ja, odlučile su posjetiti glavni grad Francuske. Prethodnog dana smjestili smo se u hotel „Ibis budget Paris de Montmarte“. Ni oblačno vrijeme nije utjecalo na dobro raspoloženje i pozitivnu atmosferu.   

Poslije doručka s najfinijim kroasanima, okupili smo se ispred hotela, gdje su nas čekali autobusi kojima smo krenuli u obilazak Ajfelovog tornja. Za vrijeme vožnje imao sam priliku vidjeti i „žute prsluke“, koji su protestirali nezadovoljni socijalnom situacijom u zemlji. Pogled s vrha ove fascinantne građevine je fantastičan. Grad na dlanu.  

Nakon obilaska Tornja, u jednom od restorana razgovarao sam s bivšim selektorom BiH Farukom Hadžibegićem. Bio je to ugodan i prijatan razgovor o svemu pomalo, a najviše o nogometu. Spojio sam ugodno s korisnim. Nakon toga s prijateljima odlazim u Luvr, jedan od najvećih svjetskih muzeja. Pa ko to još nije čuo za njega?! Iako je bila gužva i dugačak red, uspio sam vidjeti i čuvenu „Mona Lizu“. Imam i fotografiju za dokaz. Autobusima smo se vratili u hotel, gdje smo u svojim sobama igrali razne društvene igre i zbivali šale, sve dok nismo zaspali.

Nedjelja, 3. mart 

Kraljevski osjećaj  

Jutro u Parizu, gradu ljubavi. Alarm me budi u šest sati. Ne bih ustajao, ali ulice ovog grada me zovu. Gledam kroz prozor. Vrijeme je i dalje oblačno i vjetrovito, ali to neće smetati. S prijateljima idem na doručak. Autobusima odlazimo do dvorca Versaj, jedne od najposjećenijih turističkih atrakcija u Evropi. Posebno sam oduševljen dvorskim parkom koji je ukrašen mnogobrojnim fontanama. 

U dvorcu smo se zadržali tri sata, a činilo se mnogo manje. Uslijedio je i povratak u hotel. U sobama smo se odmorili i pripremali za noćno krstarenje rijekom Senom. Na brodu na kojem smo bili nalazila se i grupa turista iz Kine.

Iako na prvu nisu baš znali odakle tačno dolazimo, Kinezima je sve bilo jasno kada smo počeli skandirati ime Edina Džeke. Zamislite skupinu Bosanaca i Hercegovaca kako iz sveg glas ponavljaju „Edin Džeko, Edin Džeko...“. Grla nismo štedjeli pjevajući ni domaće hitove, no nismo mogli biti previše glasni pošto Francuzi ne podnose buku. Fenomenalnu večer završili smo grupnom šetnjom ulicama Pariza i povratkom metroom nazad do hotela.

Ponedjeljak, 4. mart 

Ludi rolerkosteri   

Budim se u šest sati ujutro. Upućujemo se ka Diznilendu, za koji mnogi kažu da je najsretnije mjesto na planeti. U djetinjstvo su me vratili rolerkosteri. Iako se vožnja završila za tren oka, takav adrenalin nisam nikada doživio. Vrištao sam na sav glas. Nevjerovatan osjećaj. Fotografije koje su nastale tokom vožnje uvijek će me podsjećati na ovu nezaboravnu avanturu.  

Nakon devet sati provedenih u ovom čarobnom svijetu, došlo je vrijeme da ga napustimo. U tim trenucima moje emocije su pomiješane. Slijedi nam noćna vožnja do Ciriha, a u autobusu nastavljamo međusobno prepričavati doživljaje s nezaboravne avanture.

Potraga za restoranom u Cirihu  

Noćna vožnja kroz Francusku protekla je mirno. Umor nas je savladao. U sedam sati ujutro stižemo u Cirih, jedan od većih gradova u Švicarskoj. Gladni smo i odmah se bacamo u potragu za nekim restoranom. Dok smo šetali gradom, primijetio sam da imaju dobro uvezan željeznički i tramvajski saobraćaj.  

Nije nam dugo trebalo da pronađemo market u kojem smo se usput malo i ugrijali, ali i kupili hrane. Nismo imali franaka, ali smo mogli platiti i eurima, što nam je mnogo pomoglo. Dobro smo prošli, što se kaže. Nakon kupovine odlazimo u jedan kafić i, naravno, odmah nailazimo na jednu gospođu iz Banje Luke koja tu radi. Fino smo se ispričali na našem jeziku, dok su nas ostali gosti čudno posmatrali.

Srijeda, 6. mart

Svoji na svome   

Pola sata nakon ponoći konačno prelazimo granicu i ulazimo u našu BiH. E, naravno, odmah se može i internet uključiti. Nema više rominga. Svoji smo na svome, pa treba iskoriste sve prednosti. Objavi se i poneka fotografija na društvene mreže, ali i pozove porodica da nas dočeka. Konačno, u pola pet stižemo na autobusku stanicu u Sarajevu. Ispred me čeka majka. Grlim je i ljubim. Nedostajala mi je puno.

Navijao sam za Romu, ali, nažalost, nije prošla. Mančester junajted je napravio čudo u Parizu i izbacio PSG, a to mi je bilo posebno drago jer je moja urednica inače veliki fan engleskog velikana. Dolazim kući i idem u krevet.

Porodica na okupu

Petak, 8. mart

Povratak u svakodnevicu  

Petak, neki bi rekli onaj dan koji se jedva čeka. I ovaj dan pruža priliku za učenje i rad. Tako se i ja vraćam svojim radnim obavezama, a uz to razmišljam kako da iznenadim pripadnice ljepšeg spola.