Mostarski paroh Radivoje Krulj, starješina Saborne crkve i arhijerejski zamjenik episkopa zahumsko-hercegovačkog i primorskog Dimitrija, u intervjuu za naš list kaže da hrišćani Vaskrs uvijek dočekuju s nadom u bolje sutra.
- Vaskrs je praznik koji u cijeloj svojoj punoći to pokazuje. Hristos svojim vaskrsenjem rješava vječni problem svakog čovjeka, a to je problem smrti. Stoga je naše nadanje uvijek okrenuto ka dobru, ka životu, a ne prema očajanju i bezizlazu. Naravno, svi ljudi, posebno oni koji danas imaju mnoge egzistencijalne probleme, ponekad ne vide nadu da će biti bolje, ali nas vaskrsli Isus uči upravo suprotno, a to je da moramo da sačuvamo unutrašnju radost te da u vremenima iskušenja ne pokvarimo svoja srca, vjerujući da će to „bolje sutra“ jednom doći.
Pružimo ruku
Tužni su podaci o mladim ljudima koji svakodnevno napuštaju ovu zemlju. Gdje je izlaz?
- Ovo je pitanje o kome danas razmišljaju i razgovaraju mnogi u BiH. Nažalost, odgovor još ne nalazimo. Svi smo svjedoci velikih migracija u svijetu, a u tome ni naša zemlja nije izuzetak. Krajnje je vrijeme da sve relevantne institucije pokušaju da makar pronađu odgovor na ovo pitanje. Vjerujem da, ako pronađemo odgovor o tome zašto tako veliki broj ljudi odlazi, onda ćemo imati i šansu da se taj problem riješi.
Do tada je na nama jedino da se molimo, i za one koji odlaze, i za one koji ostaju, i za one koji dolaze, te da preduzmemo i pružimo ruku i koru hljeba onima kojima je potrebna.
Društveno, političko, privredno, socijalno stanje djeluje vrlo frustrirajuće i obeshrabrujuće za obične ljude. Kako im pomoći?
- Ovo je, nažalost, umnogome tačno. No, ljudi ne treba da padaju u očajanje. Treba imati u vidu da je bilo i težih vremena od ovih u kojima mi danas živimo, čak i vremena u kojima su ljudi bukvalno bili u oskudici sa hranom. Sjetimo se samo vremena poslije Prvog i Drugog svjetskog rata, kao i perioda u toku posljednjeg našeg rata. Pa, ipak, narod se održao, ljudi su radili, gradili kuće, koliko toliko su se školovali, nisu padali u beznađe i frustraciju.
Znam da to mnogima nije utjeha, ali jeste makar podsjećanje da ništa nije izgubljeno. Moramo imati nadu, ali moramo i da radimo na sebi u svakom smislu. Niko nam neće pomoći ako samo sjedimo skrštenih ruku i čekamo da rješenje svih naših ekonomskih, socijalnih, političkih i svih drugih problema padne s neba.
Potrebno je da mladi ljudi postanu primjer svima, a siguran sam da imamo mnogo slobodnomislećih i čestitih mladih ljudi koji mogu da učine mnogo pozitivnih stvari, samo im treba dati prostora. Nikako ih ne smijemo omalovažavati ili sprečavati, pa čak i ako su buntovni.
