(Video: E. Idrizović)

Pozvali smo vatrogasce i pitali imaju li dojavu o nekom požaru, a oni su nam odgovorili:

- Već su nas zvali građani, riječ je o paljenju vatre uoči Prvog maja.

Inače, praznik rada nekada se obilježavao na jedan poseban način te je za sve mještane bio poseban događaj.

Za njega se pripremalo danima prije. Žene su nekoliko dana prije Prvog maja obično čistile kuće i tavane te bi sve ono što se više nije moglo iskoristiti ili je bilo skroz poderano odvajale za spaljivanje upravo za Prvi maj.

Tako se tu moglo naći starih poderanih opanaka, stare odjeće, krpa i sl. Muškarci bi za to vrijeme čistili dvorišta, obrezivali voćke te sve grane koje su odrezali slagali na jednu hrpu, na koju su kasnije donijeli i ono što su žene odvojile u kući.

Djeca su s veseljem pomagala roditeljima u čišćenju i slagala stvari na hrpu jer su znala da veća hrpa znači i veći plamen. Svaka porodica pripremala je svoju hrpu koju bi na kraju odnijela na obližnju livadu ili proplanak te bi se uoči Prvog maja ta hrpa konačno i zapalila.

Ako bi se hrpa palila na proplanku to bi obično značilo da se nekolicina komšija dogovorila te sve hrpe spojili u jednu, a plamen je znao biti toliko visok da bi se vidio i iz drugog sela.

Porodice bi se skupljale oko vatre, družile, pjevale i veselile. Za njih je paljenje vatre na taj dan bilo kao jedna mala manifestacija. Momci i djevojke često su se nadmetali u preskakanju plamena, odnosno djevojka bi rekla momku da će ga poljubiti ako zbog nje preskoči plamen i obratno.

Oko vatre su sjedili, pogledavali se, oni koji su znali svirati bi i zasvirali pa je tako veselje znalo potrajati do dugo u noć, sve dok se vatra ne ugasi. Djeci je taj čin paljenja vatre bio posebno zanimljiv jer bi im roditelji dopuštali da duže ostanu budni.

Roditelji su prepričavali djeci kako je bilo kad su oni išli sa svojim roditeljima prvi put kraj vatre i što su oni sve palili. Čitavim selom mogao se osjetiti miris dima, čuti pucketanje vatre te vidjeti sjene koje su stvarali titraji plamena.

Drugog dana po selu se pričalo koliki je plamen kod koga bio te kako je bilo i u drugim selima visokih plamena.

Ponekad su se sela i nadmetala kod koga će biti najviši plamen pa se ovaj običaj znao pretvoriti u pravi mali festival. Iako je i prije taj dan bio dan oduška od svega, svakodnevni posao se i dalje morao obavljati, ali bi ljudi toga dana nekako brže i lakše sve obavili i pripremili za sutra jer su znali da sko prije završe prije će započeti to „prvomajsko ludilo“.

Drugog dana posao se obavljao jednako kao i svaki drugi dan.

Danas se jako rijetko mogu vidjeti zapaljene vatre uoči Prvog maja, no običaj druženja ipak je i dalje ostao tradicija. Lijepo je vidjeti društvo da se druži i veseli.

No nažalost, ta druženja nisu kao nekad. Danas ne možemo vidjeti velike skupine već su svi podijeljeni u manje grupice. Ne čuje se pjesma i zvuk tambure, već samo brujanje zvučnika. Umjesto mirisa dima i pucketanja vatre osjetimo miris roštilja. Ne prepričavaju se događaji iz prošlosti već se najčešće priča o problemima i poslu. Djeca i mladi danima prije ne sakupljaju granje već kupuju meso za roštilj.

Vremena se mijenjaju ali neki običaji, iako izmijenjeni i modernizirani, ipak se i dalje održavaju. I neka, treba tako jer znate kako stari narod kaže „Bolje da nestane sela nego običaja“.