Priča Sarajke Melihe Zulović o borbi za potomstvo zvuči poput filmske.  

Imala je zdravstvenih poteškoća s hormonima, dugo se liječila, a u međuvremenu se i udala.

Za sve to vrijeme niko joj nije mogao uništiti nadu da će jednog dana postati majka i da će u zagrljaju imati svoje dijete. Sve dok joj jednog dana ljekari nisu saopćili, kako su oni tada mislili, da Meliha nikada neće moći imati biološku djecu. Ali, život piše romane s najneočekivanijim obrtima i piše najljepše priče.

Meliha i njen suprug Elvis 2008. godine krenuli su na put pun neizvjesnosti, ali sa nesalomivom voljom. Zulovići su prije nekoliko godina usvojili dvoje djece, predivne djevojčicu i dječaka, sestru i brata.

I da se vratimo na romane koje život piše – ubrzo nakon toga Meliha ostaje trudna i rađa kćerkicu. No, krenimo redom.

 I pored svih prepreka, postajala sam upornija

- Na svu sreću, mi smo veoma mladi predali naš prvi zahtjev za usvajanje djeteta, ne znajući da će taj put trajati skoro osam godina. Svake godine smo pozivani od nadležnog centra za socijalni rad da obnovimo zahtjev. U dva navrata smo pozvani kada je bilo u pitanju dijete i u oba puta su više sreće imali parovi koji su od nas bili duže na spisku i imali bolje uvjete – kaže Zulović.

Njihov problem, dodaje, ispočetka je bio što nisu završili gradnju kuće, a nakon toga i činjenica da suprug nije imao stalan posao, već je povremeno radio van BiH. Činjenica da je njen suprug bio pripadnik Armije BiH, da nisu kažnjavani i da su pošteni ljudi koji samo žele usvojiti dijete nije im mnogo pomogla.

Međutim, i pored svih prepreka, ovaj bračni par nije odustajao.

- Naprotiv, postajala sam sve upornija. Shvatila sam da svi roditelji žele dijete od godinu ili mlađe pa smo izbrisali taj kriterij. Izbrisali smo i želje za određenim spolom. Poslali smo brojne prijave i u druge centre u državi – navodi Zulović.

Suze za biološkom majkom često su padale

Dodaje kako joj se dešavalo kad navrati u centar za socijalni rad da pita ima li ikakvih pomaka, dobije odgovor da oni „ne mogu mijenjati stanje u državi“. Centri traže podobnog roditelja djetetu, a ne dijete usvojitelju. Kaže kako nije mogla shvatiti zašto je sve to tako aljkavo i dugo traje.

- Na nagovor supruga, nakon osam godina čekanja, odlučili smo se za alternativni oblik usvajanja - hraniteljstvo. Prilikom same aplikacije za hranitelja naišli smo na socijalnu radnicu koja nas je pitala želimo li postati usvojitelji djece koja su u krajnjoj dobi za usvajanje, dvoje ih je i u krvnom su srodstvu, a zakonske prepreke za usvajanje su otklonjene – priča Zulović.

Kada je upoznala svoju djecu, kaže da je shvatila kako je sve ove godine bila sebična. Da je željela dijete ne razmišljajući hoće li to dijete željeti nju. Kada je upoznala svoju djecu, imala je samo jednu misao.

- A to je da ako im sada ne pomognemo i ne spasimo ih ulice, neće niko. Naša djeca bila su kratko u instituciji, ali su bila emotivno rastresena gubitkom majke i nisu nas odmah prihvatila. Naša šira porodica i prijatelji su podržali odluku i djeca su od samog dolaska prihvaćena kao da su odrasla u našoj kući. Ipak, bilo nam je svima vrlo neobično i teško. Suze za biološkom majkom često su padale. Zvali smo dom da vidimo da slučajno nije navratila, a bez ikakvog dokumenta i JMBG tumarali smo šalterima skoro godinu. Administrativne barijere između kantona su posebna priča. Ali ništa me nije pokolebalo da djecu ispustim iz ruku – priča Zulović.

 Moj cilj je bio da nam prvo zarastu rane

Prije konačnog potpisivanja potpunog usvojenja kojim dijete dobiva prezime usvojitelja i sva ostala prava, bila je trudna već pet mjeseci i tek nakon što su završili svu procedure oko potpunog usvojenja dvoje djece dobili su i biološku kćerku.

- Interesantno, nisam razmišljala kakva ću majka biti. Svaki dan nam je bio novi korak u preodgoju, u stjecanju novih navika, vještina i znanja. Djeca otrgnuta od biološke majke su teško ranjena djeca i moj cilj je bio da nam prvo zarastu rane. Sestru su dobro prihvatili. Kad se tek rodila, pitali su volim li više nju jer sam je rodila. Objasnila sam im da se ljubav pokazuje, ne činjenicom da te neko samo u porodilištu rodi, već da nikad od tebe ne odustaje – ističe ova hrabra žena.

Za godinu i po dobila je troje djece. Sve troje su potpuno različiti i lagala bi, kaže, kad bi rekla da je danas lako biti roditelj, ali, s druge strane, oni su dali najljepši smisao njenom životu.

- Naša djeca već pet godina žive s nama. Danas, osim majčinskim obavezama i poslom u školi, bavim se i zaštitom prava djece i savjetovanjem usvojitelja. Raduju me sve priče o deinstitucionalizaciji jer smatram da život djece u ma kako uređenoj instituciji trajno oštećuje dijete. Djeci bez roditeljskog staranja neće puno pomoći paketić ili poklon, ali hoće izmjena porodičnog zakona koja će biološkim roditeljima koji ih napuste oduzeti roditeljsko pravo i dozvoliti im da zakonski nađu put do porodice koja ih želi – kaže ova sretna majka.

 Osjećam ogromnu odgovornost prema životu  

Meliha Zulović rođena je u Sarajevu 1. juna 1982. godine. Njeni roditelji su iz Kladnja, u kojem je odrasla i provela rat. Kladanj je herojski gradić koji je bio najveći prihvatni centar za izbjeglice iz Podrinja. Njeni roditelji su saosjećali s ljudima koji su pješke ili autobusima pristizali u slobodnu zonu Kladnja te su, kao i brojni drugi građani, izbjeglicama pružali smještaj u kući, ali i volontirali i pomagali u smještajnim centrima.

- Odrastanje u tom ratnom vremenu snažno je utjecalo na moj put ka volonterizmu, odabiru profesije u kojoj ću raditi s djecom i u konačnici profesionalnim i ličnim aspiracijama ka usvojenju i problematici brige o djeci bez roditeljskog staranja.

Osjećala sam i dan-danas osjećam ogromnu odgovornost prema životu koji je drugima uskraćen – kaže Zulović.