Američki novinar Piter Mas (Peter Maas) među prvima je dobio pristup koncentracionim logorima oko Prijedora 1992. godine.

Sa kolegama Rojom Gatmanom (Roy Gutman), Edom Vulijamom (Ed Vulliamy), te još nekoliko inozemnih snimatelja objavio je prva svjedočenja i slike logoraša iz tih logora.

 Boravio je u Sarajevu pod opsadom, obilazio je linije fronta, bio u srednjoj Bosni na samom početku sukoba Armije BiH i HVO-a, pratio stanje u Banjoj Luci uoči miniranja Ferhadije. Sva ta iskustva je krunisao svojom knjigom naslova “Love Thy Neighbor”, odnosno "Ljubi bližnjeg svoga", objavljenoj u SAD 1996. godine, nakon čega je i njen prijevod stigao u BiH.

Povodom dodjeljivanja Nobelove nagrade za književnost austrijskom piscu Peteru Handkeu Mas je objavio tekst na portalu Incercept, koji u cijelosti prenosimo.

Štokholm je više od 1.500 milja od Sarajeva, a rat u Bosni zaustavljen je 1995., pa je i puno vremena i razdaljine između Šveđana koji su upravo birali dobitnika Nobelove nagrade za književnost i gadnog rata koji se dogodio u srcu Balkana. Ali, to nije izgovor za odluku da Nobel za 2019. godinu bude dodijeljen Peteru Handkeu, koji negira da su Srbi počinili dobro dokumentirani genocid nad muslimanima u Bosni.

Zbunjujuća vremena

Živimo u zbunjujućim vremenima u kojima je američki predsjednik vidio „vrlo fine ljude“ među neonacistima koji su marširali u Charlottesvilleu, a imamo televizijsku mrežu koja „trguje“ rasizmom i teorijama zavjere. Naš se svijet opisuje na prevarantski način i povijest se preispituje kako bi odgovarala tim iskrivljenim narativima. Posljednje što nam treba i posljednje što bih očekivao da će se intelektualna čast jednako važna kao Nobelova dodijeliti piscu koji utjelovljuje glavne intelektualne bolesti naše ere. A sjetimo se da Nobelov izbor dolazi u trenutku kada nasilni nadmoćnici izdvajaju Srbe iz 1990-ih kao herojske avatare onoga što u našem svijetu treba učiniti. Zato je glupo što je Nobelov odbor iskoristio ovaj trenutak da oda počast austrijskom piscu koji brani ove ratne zločince.

O čemu su razmišljali?

Iskreno ,ne znam odakle da počnem. No, za početak, ne tvrdim da ne bismo trebali čitati književno djelo Petera Handkea. Moj prigovor nije verzija stoljetnog pitanja treba li slušati Ričarda Vagnera (Richard Wagner). Samo naprijed, slušajmo Vagnera. Samo naprijed, pročitajte Handkea. Moja poruka je: jedno je čitati ga, sasvim je drugo dodijeliti mu nagradu koja daje ogroman legitimitet svom njegovom djelovanju, a ne samo romanima i dramama.

Handkeovo najpoznatije političko krivično djelo bilo je prisustvovanje sahrani srpskog moćnika Slobodana Miloševića, koji je umro u zatvoru čekajući suđenje za genocid i ratne zločine. Handke je posjetio Miloševića u pritvoru u Hagu, zatim je govorio ode na njegovoj sahrani u Požarevcu 2006. Bilo je to nakon što je Handke godinama pisao da su Srbi pogrešno shvaćeni i da im je nepravedno dat lavovski dio krivice za krvoproliće koji se dogodio za vrijeme raspada bivše Jugoslavije.

Polemika oko dodjele Nobelove nagrade Hankeu vrti se oko onoga što je napisao u nizu eseja iz 1996. godine, koji su sakupljeni u kratkoj knjizi pod nazivom „Putovanje rijekama: Pravda za Srbiju.“ (preveden kao putopisni esej "Zimsko putovanje do rijeka Dunava, Save, Morave i Drine ili Pravda za Srbiju", op. prev.). Njegova knjiga, zasnovana na kratkom putovanju Srbijom, kako se požalio medijima, „neumoljivo prikazuju Srbe kao zle“, a Handke se pretvarao da se distancira od srpskog lidera, pišući: „Ja sam sa srpskim narodom, a ne sa Miloševićem“. To se pokazalo čudnim.

Izjednačavanje zločina

Pa u što Handke stvarno vjeruje, i je li to tako strašno? Handke je svoje stavove pretočio u članak koji je napisao za francuski list „Liberation“ nakon što su se pojavili njegovi eseji iz 1996. godine. Članak nije izazvao veliku pažnju. Naprimjer, napisao je da je pogrešno govoriti o „koncentracionim logorima“ u Bosni.

- Tačno, postojali su nepodnošljivi kampovi između 1992. i 1995. na teritorijima jugoslavenskih republika, posebno u Bosni. Ali, prestanimo automatski povezivati te logore sa Srbima u Bosni. Bilo je i hrvatskih logora i muslimanskih logora, a zločini počinjeni tu i tamo su i bit će suđeni u Hagu – napisao je Handke.

Dozvolite mi da vam kažem nešto o srpskim logorima u Bosni koje Handke nikada nije posjetio tokom rata. Bili su koncentracioni logori. Posjetio sam ih tokom rata, kao reporter Washington Posta. Razgovarao sam sa zatvorenicima unutar logora i sa preživjelima. Haški tribunal za ratne zločine osudio je Srbe na dugotrajne zatvorske kazne zbog tamošnjih zločina.

Dozvolite da vam kažem još nešto o Bosni: Muslimani nisu imali slične logore, gdje su dovedene, mučene i ubijane hiljade zarobljenika. Stav koji Handke zauzima - svi su to radili - je izmicanje, koje bi bilo smiješno da nije bilo tako zlo. Da li su neke zločine počinile muslimanske trupe? Da! Ali izjednačavanje malog broja slučajnih zločina sa sistemskim i masovnim brojem transparentan je oblik obmane i otklona. To je ono što apologeti rade.

Handke, koji živi u Francuskoj, produbljuje tu obmanu u svom članku za Liberation. Kada piše o Srebrenici, gdje su srpske snage pogubile nekoliko hiljada muslimana nakon što su zauzele enklavu, on dopušta da se tamo dogodi grozan pokolj, ali on se brzo predomišlja i govori da mi trebamo „čuti i one koji su preživjeli masakr koji su muslimani učinili u brojnim srpskim selima oko Srebrenice“. "To sve strane rade", kaže i ne priznaje da su bosanski rat započeli Srbi i Milošević. . 

Pisac Dejvid Rif (David Rieff), koji je također izvještavao iz BiH, kad je pročitao „Putovanje rijekama“, rekao je da Handke ne zna o čemu govori, da je došao u Srbiju ne znajući ništa o njenoj kompliciranoj politici i, sudeći prema knjizi, nije više znao.

Puno je nagrađivanih pisaca koji imaju glupe ideje o politici i političarima i koji povremeno pišu loše knjige. Ali to ih ne diskvalificira za Nobelovu nagradu ili ručak sa tri martinija sa urednicima izdavačkih kuća. Ali, o tome ovdje nije riječ. Mi govorimo o negiranju genocida, okretanju povijesti za 360 stepeni, o pretvaranju zločinaca u heroje, a žrtava u zlikovce. A ta izokrenuta povijest, o tome da su kršćani ubijali muslimane zbog navodne obrane njihove kulture, važna je u ovo vrijeme kada je ojačana diskriminacija muslimana i drugih manjina u Americi i zapadnoj Evropi.

Izgovori i odgovori koji Švedska akademija nudi nakon dodjele nagrade su ispod svakog nivoa. Suočen sa prvim reakcijama na izbor, stalni tajnik Akademije Mats Malm rekao je za New York Times da je Handke izabran prema literarnoj i estetskoj vrijednosti.

- Nije u mandatu Akademije da uspostavlja ravnotežu između književnosti i političkih razloga - rekao je Malm.

To nije zasad poput izgovora Elen Dedženeris (Ellen Degeneres), koja lijepo govori o Džordžu Bušu (George W. Bush) jer („nema veze sa stotinama hiljada ubijenih kao rezultat njegove odluke o invaziji na Irak"). Naš je svijet politički svijet. Zato ljudi koji imaju moć i utjecaj imaju posebnu odgovornost.

Ako je Štokholm daleko od BiH, nije od Norveške, gdje je Terorista Anders Brejvik (Breivik) 2011. godine ubio 77 ljudi, uglavnom djece, u ljetnom kampu. Brejvik je bio opsjednut Balkanom i napisao je manifest od 1.500 stranica, u kojem je hvalio srpske ultranacionaliste, koji su bili Miloševićeve marionete. Zato insistiranje na odbrani Srba, koji su divljali po BiH, nije u našoj današnjoj kulturi bezazlen čin neznanja s kojim se Odbor za dodjelu nagrada nema odgovornost boriti. Genocidni sentiment hrani se valom nasilja koji nas pogađa.

Baš kako i treba!

Peter Handke ima pravo vjerovati u što želi. Može lagati i analizirati koliko god želi. To je njegovo pravo. Ali, jednostavno, ne mogu vjerovati da je Švedska akademija uradila ono što je učinila. Njihova neodgovorna odluka evocira ideju da kapitalisti prodaju konopac na koji će ih objesiti. Esteti iz Nobelovog komiteta napravili su izbor koji će uništiti njihovu nagradu, baš kako i treba.